By U Kodeksu novinara Crne Gore navodi se da mediji moraju djelovati u dobroj vjeri, čak i kad upućuju jaku kritiku, bezrazložni lični napadi ne mogu biti zaštićeni pravom na slobodu izražavanja. Sloboda izražavanja medijima pruža širok prostor za slobodno djelovanje i informisanje građana, sve dok oni poštuju novinarsku etiku i odgovorno se odnose prema pravima koja su im data. Problem nastaje onda kada novinar kao pojedinac, uredništvo ili neko drugi odstupi od etike i javnog interesa radi sticanja materijalne dobiti, ili iz nekog drugog razloga. Gdje je granica do koje novinari smiju ići kada govore o pojedincima, čak i onima koji vrše javne funkcije, na taj način da u pitanje dovode njihov ugled i čast?
Da li je crnogorsko društvo bilo spremno za dekriminalizaciju uvrede i klevete i da li bi njihovo ponovno uvođenje u Krivični zakonik unazadilo medijske slobode?
U praksi, mediji mogu koristiti pravo na slobodu izražavanja kao izgovor za ugrožavanje prava ličnosti, narušavajući njihov ugled. Tako na svoj rad skreću pažnju javnosti, vode lične prepirke, političke ili druge razmirice sa neistomišljenicima. Slično je i van granica naše zemlje, što pokazuju primjeri iz prakse Evropskog suda za ljudska prava.
Pitanje balansa između slobode izražavanja i uvrede i klevete više puta našlo se i pred Evropskim sudom za ljudska prava. Tako je u slučaju “Krutil protiv Njemačke”, sud zaključio da nije prekršeno pravo na slobodu izražavanja novinara, koji je svog kolegu javno uporedio sa Gebelsom, ministrom propagande u nacističkoj Njemačkoj. Sud je smatrao da je na ovaj način novinar narušio ugled svog kolege, što prelazi granicu prihvatljive kritike.
Evropski sud je slično postupio i u slučajevima Perna protiv Italije, Łozowska protiv Poljske, Kinces protiv Mađarske, ne dajući prioritet slobodi izražavanja po svaku cijenu.
Ugrožena prava ličnosti može pratiti nadoknada nematerijalne štete, što za pojedine medije ne mora biti značajna prepreka. Ako novinarstvo shvatimo kao biznis (iz ugla vlasnika medija), finansijski stabilni mediji određena novčana sredstva mogu usmjeriti za naknadu štete koju čine određenim licima, ako im ta priča donosi dovoljan (prema njihovim standardima) publicitet i novac. Visina novčane kazne i naknada štete za povredu časti i ugleda treba da budu srazmjerne težini prekršenog prava. U praksi Evropskog suda poznati su I slučajevi kada je visina naknade nematerijalne štete dovodila do kršenja prava na slobodu izražavanja. Tako je u slučaju Filipović protiv Srbije, podnosilac predstavke trebalo da plati novčanu kaznu u iznosu koji je jednak njegovim ukupnim primanjima za šest mjeseci, a u slučaju Koprivica protiv Crne Gore visina kazne bila je 25 puta veća u odnosu na njegove mjesečne prihode. Sud je zaključio da to predstavlja kršenje prava na slobodu izražavanja.
Iz novinarskog ugla nije teško odrediti gdje je granica između oštre kritike i očigledne uvrede, ali je često prisustvo uticaja uredništva na riječi iza kojih stoji novinar, kao autor teksta. Da li su urednici ti koji podstiču nepoštovanje granice između povrede ugleda i slobode izražavanja? Da li je izvlačenje riječi iz konteksta radi većeg tiraža opravdano? Može li povreda ovog člana Kodeksa biti jedna u nizu “biznis igrica” od strane medijskih kuća?
Neophodno je raditi na profesionalnim i etičkim standardima medija. Potrebno je insistirati na poštovanju Kodeksa i njegovoj bezuslovnoj primjeni. Mediji treba da kroz proces samoregulacije ispravljaju svoje nedostatke i stvaraju uslove u kojima će se sloboda izražavanja smatrati prioritetnom, ali poštujući svoje obaveze, suprotstavljajući se zloupotrebi moći javne riječi. Oni to trenutno ne čine.
Jovana Svrkota, diplomirana novinarka
Tekst je nastao u okviru projekta „Monitoringom do slobodnih medija“ koji Sindikat medija Crne Gore sprovodi u okviru većeg projekta „Reforma pravosuđa: Unaprjeđenje kapaciteta organizacija civilnog društva u doprinosu očuvanja integriteta pravosuđa“, kojeg finansira Evropska unija, a realizuje Centar za monitoring i istraživanje (CeMi) u partnerstvu sa NVO Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) i Mreža za afirmaciju evropskih integracionih procesa (MAEIP).
