By Zaštita novinarskih izvora i tokom rada na novim izmjenama medijskog zakonodavstva, koji je počeo krajem prošle godine, izaziva različite polemike među predstavnicima medijske i pravne zajednice.
Dok dio zagovara potpuna ukidanja ograničenja te slobode, koja su uvedena Zakonom o medijima iz 2020. godine, drugi pak smatraju da zabrana treba da ostane, ali uz precizno utvrđivanje procedure za otkrivanje izvora.
Zakonom o medijima, koji je stupio na snagu u julu 2020. godine, prvi put su predviđena ograničenja u zaštiti novinarskih izvora u slučaju ugrožavanja teritorijalnog integriteta, javnog zdravlja i bezbjednosti. Međutim, procedura za takva ograničenja, po mnogima je postavljena nejasno, uz različita tumačenja koja bi mogla dovesti do zloupotreba.
Ovim povodom oglasili su se i eksperti Savjeta Evrope, koji su u aprilu Vladi Crne Gore poslali mišljenje, u kome naglašavaju značaj preciziranja odredbe u cilju propisivanja da zahtjev tužioca za otkrivanje izvora, a u propisanim situacijama, mora biti odobren od strane suda.
Pravnik Mirko Bošković posjeća da je pitanje zaštite novinarskih izvora regulisano članom 30 Zakona o medijima, koji garantuje novinarima pravo da ne otkrivaju novinarski izvor.
“Naime, novinar koji se u toku prikupljanja, uredničke obrade ili objavljivanja medijskog sadržaja, upozna sa informacijama koje bi mogle da ukažu na identitet izvora informacije, nije dužan da otkrije taj izvor. Zaštita povjerljivosti novinarskih izvora prepoznata je i u Kodeksu novinara/novinarki Crne Gore, koji među najznačajnijim principima rada i djelovanja novinara, proklamuje i princip zaštite izvora”, kazao je on.
On kaže da to pravo nije apsolutno:”Citiranim čl. 30 Zakona o medijima propisana su i odgovarajuća ograničenja, što znači da se, pod tačno i striktno definisanim uslovima, od novinara može zahtijevati otkrivanje izvora informacije. Naime, novinar je dužan da na zahtjev državnog tužioca, otkrije izvor informacija kada je to neophodno radi zaštite interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštite zdravlja.”
On podjeća da se takvo rješenje u javnosti tretirano kao sporno, naročito imajući u vidu odredbe ranije važećeg Zakona o medijima, koji je pravo na zaštitu novinarskog izvora tretirao kao apsolutno pravo, odnosno nije propisivao pomenuta ograničenja.
“Trebalo bi, međutim, naglasiti da je pravo na zaštitu novinarskog izvora sastavni dio prava na slobodu izražavanja iz čl. 10 Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, koje i samo podliježe određenim ograničenjima. Samim tim, propisivanje ograničenja prava na zaštitu novinarskog izvora u domaćem zakonodavstvu načelno nije sporno, s tim što bi se moralo voditi računa o osjetljivosti i značaju konkretnog pitanja, pa bi zakonska rješenja trebala biti u što je moguće većoj mjeri precizna i nedvosmislena”, kazao je on.
Iako naš zakonodavac u stavu 3 i 4 pomenutog člana 30 Zakona o medijima, kako je kazao, propisuje dodatne garancije u vidu sudske kontrole opravdanosti ograničavanja prava na zaštitu izvora informacija u konkretnom slučaju, trebalo bi konstatovati da norme ovog člana ostavljaju dilemu da li bi državni tužilac, saglasno odredbi stava 2, mogao naložiti otkrivanje izvora informacije tokom sprovođenja istrage, nezavisno od odluke ili autorizacije suda, imajući u vidu njegovu specifičnu ulogu i način procesnog angažovanja u fazi istrage.
“U pokušaju da se odgovori na ovo pitanje, a kod činjenice da se jezičko tumačenje pokazuje nedovoljnim, odnosno ostavlja dileme, što u pogledu konkretnog pitanja svakako nije dobro, u pronalaženju odgovarajućeg smisla ovih normi moraju se primijeniti druge metode njihovog tumačenja, u prvom redu ciljnog (teleološkog) i sistematskog tumačenja”, rekao je on.
Bošković navodi da će, u svakom slučaju, prilikom donošenja odluke o saslušanju novinara na okolnosti zaštićenog izvora informacije, sud posebno voditi računa o tome da li je utvrđena informacija u neposrednoj vezi sa konkretnim slučajem, da li se informacija može pribaviti iz drugih izvora i da li na zakonu zasnovan legitiman interes za otkrivanje podataka o izvoru informacije iz stava 2, preteže u odnosu na zaštitu izvora informacije.
“Takođe, u cilju pojačanja zaštite novinarskog izvora, član 30 stav 4 Zakona o medijima propisana je mogućnost suda da, cijeneći okolnosti slučaja, isključi javnost u toku iznošenja podataka o izvoru informacije i upozori lica koja prisustvuju glavnom pretresu na kojem je javnost isključena da su dužna da kao tajnu čuvaju sve što su na pretresu saznala, u kom slučaju će ukazati i da odavanje tajne predstavlja krivično djelo”, rekao je Bošković.
Pravnik konstatuje da su ograničenja prava na zaštitu novinarskog izvora koja su propisana u našem zakonodavstvu, u potpunosti u skladu sa Preporukom Komiteta ministara Savjeta Evrope R (2000) 7 od 08. 03. 2000. godine o pravu novinara da ne otkrije svoje izvore informacija.
“Od mogućih sedam ograničenja predviđenih preporukom, naš zakonodavac odlučio se za njih tri (zaštita interesa nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta i zaštita zdravlja), pri čemu je takvo rješenje vrlo slično onima koja postoje u većini zemalja članica Savjeta Evrope i Evropske unije. Naravno, samo će strogo pridržavanje propisanih pravila i kriterijuma u praksi omogućiti da se ograničenja u svakom konkretnom slučaju zaista mogu smatrati opravdanim, pa je u tom pravcu od posebne važnosti odgovoran pristup sudova i državnih tužilaštava ovom pitanju u praksi”, rekao je on.
Članak je nastao u okviru servisa “Upoznaj svoja prava”, koji je Sindikat medija uveo u aprilu prošle godine sa ciljem rasvjetljavanja različitih tema od značaja za članstvo i medijske radnike.
