By Novinarka sam više od deceniju i po, radila sam u različitim medijima, nijednom nijesam bila tužena zbog načina svog rada, pa ni zbog povrede časti i ugleda. Međutim, sigurno je da sam, ne samo jednom, platila danak neiskustvu, ambiciji, pritiscima sredine i pritiscima, koji su dolazili od urednika.
To što nije bilo tužbi, svakako, ne umanjuje odgovornost, pa ni obavezu da se na tim primjerima uči i da se, u svakoj sledećoj situaciji, pažljivije pristupa. Nijesam manje odogovorna ni zbog toga što nije bilo namjere. Broj tužbi po tom osnovu, sigurna sam, ne govori precizno koliko se to pravo krši u crnogorskom novinarstvu.
Izuzimajući zlonamjerno i svesno kršenju etičkih i profesionalnih normi, koje je posebna tema, kao i domaća prilično obeshrabrujuća sudaka praksa, gdje mi novinari/ke najčešće griješimo, kada je riječ o povredi časti i ugleda?
Imeprativi „dnevnog“ novinarstva, među kojima su: biti prvi i „ekskluzivan“, imati što više detalja, „nahraniti“ glad konzumeta informacije, koja uvijek ne korespondira i sa interesom javnosti, to jest, informacijom koja je u korist opšteg društva, ambicija i nedovljna edukacija novinara/ki i zahtjevi urednika/ce, najčešći su razlozi za povrede časti i ugleda. Među tim razlozima je i neadekvatno tumačenje novinarske slobode i prava javnosti da zna.
U slučaju novinara u malim sredinama, koji, obično, nemaju često priliku da dobiju dobar savjet ni adekvatnu edukaciju i gdje se u novinarstvo ulazi iz raznih zanimanja, sa različitim nivoom obrazovanja i ličnim ciljem, mogućnost za grešku je veća.
U takvom ambijentu, podložnost pritisima koji dolaze od onih koji u zajednici imaju neku vrstu moći ili ih mi percipiramo kao moćnike. U malim sredinama, češća je i mogućnost da se podlegne uticaju osoba koje se doživljavaju kao bliske i da se svrsta na jednu od strana. Kratkovidost i netolerancija na ono što nijesu naši stavovi, takođe, vodi na klizav teren, koji otvara mogućnost da budemo neprofesionalni, neetični i, na kraju, tuženi. Nedostatak umjeća ili želje da se profesionalizmu i etici da primat nad ličnim emotivnim rekacijama, antipatijama i simaptijama, često su siguran put do kršenja etičkih i profesionalnih standarda.
Edukacijom i poznavanjem normativnog okvira, koji se odnosi na novinarski posao, slobodu izražavanja, pa i čast i ugled pojedinca, može se doprinijeti da se izbjegnu tužbe, to jest, situacije u kojima se „ogriješimo“ o one o kojima pišemo. Koliko znamo i koliko se trudimo da saznamo u tom smislu?
Integritet s kojim se odnosite prema zadacima iz redakcija, vrlo je važan u nastojanu da novinar/ka zaštiti svoj profesionalizam, ali i one o kojima piše. Urednici nijesu nepogrješivi, njihov stav podložan je kritici i preispitivanju. Pored toga što ćete, suprostavljajući se „jasno i glasno“ u slučajevima kad dobijete zadatak, sačuvati sebe od, eventualnih, tužbi postavićete i granice za buduće slične zahtjeve nadređenih i profilisati se kao osoba koja poštuje svoj posao, medij za koji radite i one kojima su informacije namijenjene.
Informacije koje dobijete, čak i kad su „očigledno tačne“, treba provjeriti po nekoliko puta, prije nego što ih stavite na papir ili pustite u etar. Pažljivo treba provjeriti i interes izvora te informacije. Ne dozvolite da postanete „oružje“ za lične obračune i osvete. U malim sredinama, to je velika opasnost.
Najpažljivije preispitajete koliko su informacije koje prenosite u javnom interesu, to jest, da li informacijom koju prenosite doprinosite opštem dobru ili samo želite biti „čitani“, šokirati javnost, biti autor/ka „vijesti dana“.
Uložite mnogo truda da ispoštujete „pravilo druge strane“. To pravilo ne shvatajte usko i površno. Nažalost, mnoge kolege i koleginice se zadovolje time da samo jednostavno ponude „drugoj strani“ da da izjavnu. Dužnost novinara/ke, prema mom mišljenju, je „korak dalje“, to jest da provjeri iskaze koje je dobio/la.
Bez sujete, pitajte za savjet kolege koje uvažavate, koji znaju više i rade duže. I, na kraju, ukoliko pogriješite, ne pokušavajte da to opravdate, nađite hrabrosti, bez obzira na to ima li ili nema tužbe, da se izvinite i pokušate umanjiti posljedice svoje greške.
Dragana Šćepanović, novinarka
Tekst je nastao u okviru projekta „Monitoringom do slobodnih medija“ koji Sindikat medija Crne Gore sprovodi u okviru većeg projekta „Reforma pravosuđa: Unaprjeđenje kapaciteta organizacija civilnog društva u doprinosu očuvanja integriteta pravosuđa“, kojeg finansira Evropska unija, a realizuje Centar za monitoring i istraživanje (CeMi) u partnerstvu sa NVO Centar za demokratiju i ljudska prava (CEDEM) i Mreža za afirmaciju evropskih integracionih procesa (MAEIP).
