Autor Sindikat medija
Kome podižemo spomenike, po kome nazivamo ulice i čije priče ulaze u udžbenike? Odgovori na ta pitanja otkrivaju da kultura sjećanja nikada nije neutralna. Profesorica na rodnim studijama Univerzita Sarajeva Zilka Spahić Šiljak govori o tome zašto rodna perspektiva nije “ženski dodatak” istoriji, nego način da se prepozna ono što su dominantni narativi dugo potiskivali: iskustva žena, njihovu patnju, otpor, rad, svjedočenje i mirovni angažman.
U razgovoru za Sindikat medija Crne Gore, Spahić Šiljak napominje da je ono što društvo pamti, način na koji pamti i koga prepoznaje kao važnog aktera prošlosti, uvijek povezano s odnosima moći.
“U patrijarhalnim društvima kultura sjećanja često privileguje muške, vojne, političke i herojske narative, dok se iskustva žena svode na ulogu žrtve, majke, udovice ili njegovateljice zajednice”, kaže Spahić Šiljak.
Uvođenjem rodne perspektive, prema njenim riječima, ne dodajemo samo “ženske teme” postojećem narativu, već je važno mijenjati okvir razumijevanja prošlosti.
“Zato trebamo postavljati pitanja: Ko ima pravo govoriti o prošlosti, čije se iskustvo smatra istorijski relevantnim, čija se patnja javno priznaje, a čiji doprinos ostaje nevidljiv? Na ovaj način rodna perspektiva direktno preispituje patrijarhalne norme i odnose moći. To onda znači da problematizujemo ideju da su muškarci prirodno ili bogom dani nosioci istorije, politike i borbe, dok su žene samo simboli nacionalne patnje ili moralne čistoće zajednice, kako je to bilo 1990-ih kada su glorificirane kao majke-nacije i etičke paradigme”, kaže Spahić Šiljak.
Na taj način, kaže, možemo mijenjati simbolički pejzaž, odnosno spomenike koji se grade, nazive ulica, muzejske postavke, komemoracije, udžbenike i medijske narative.
“Kada se u javni prostor uvedu ženska iskustva otpora, preživljavanja, rada, mirovnog aktivizma i svjedočenja, kao društvo dobijamo kompleksniju i pravedniju sliku prošlosti. Bez mikro istorije i iskustava polovine populacije kultura sjećanja nije cjelovita”, kaže Spahić Šiljak.
Potrebno djelovanje na tri nivoa
Da bi se razvila rodno osjetljiva kultura sjećanja, navodi, potrebno je djelovati na više nivoa.
“Prvo, obrazovni sistem mora uključiti rodnu perspektivu u nastavu istorije, građanskog obrazovanja, sociologije, književnosti i medijske pismenosti. To ne znači samo dodavanje nekoliko lekcija o ženama, nego razvijanje kritičkog pristupa prema dominantnim narativima kao i to da žene budu subjekti politika sjećanja, a ne samo ukras koji se dodaje po potrebi da se zadovolje zahtjevi donatora i slično”, napominje Spahić Šiljak.
Drugi nivo djelovanja, prema njenim riječima, odnosi se na institucije kulture kao što su muzeji, arhivi, memorijalni centri i biblioteke, koji treba da sistematski dokumentuju i predstavljaju iskustva žena i drugih marginalizovanih grupa. Tu naglašava da su usmena istorija, svjedočenja, privatni arhivi, pisma, fotografije i svakodnevna iskustva jednako važan izvor kulture sjećanja kao i službeni dokumenti.
“Treće, javne politike moraju prepoznati memorijalizaciju kao pitanje demokratije i ljudskih prava. Ako javni prostor obilježavaju gotovo isključivo muški heroji, vojskovođe i politički lideri, onda taj prostor šalje poruku o tome ko pripada istoriji, a ko ostaje na margini. Ključni akteri su svakako obrazovne institucije, akademska zajednica, organizacije civilnog društva, feminističke i mirovne inicijative, mediji, umjetnici i umjetnice, lokalne zajednice, muzeji, arhivi i donosioci političkih odluka. Važno je da se ovaj proces ne prepusti samo državi, jer zvanične politike sjećanja često reprodukuju dominantne ideologije. Civilno društvo i akademska zajednica imaju korektivnu ulogu jer otvaraju prostor za alternativna, potisnuta i pluralna sjećanja”, naglašava ona.
Akademska zajednica nedovoljno autonomna
Važno je, kako kaže, imati kritički osvrt prema akademskoj zajednici u Bosni i Hercegovini i širem postjugoslavenskom prostoru, jer, iako postoje pojedinci i pojedinke koji ozbiljno rade na ovom polju, uopšteno gledano, akademska zajednica “nije bila dovoljno autonomna niti dosljedno odgovorna prema javnosti”.
“Naprotiv, značajan dio akademskog prostora ostao je pod snažnim uticajem etno-nacionalnih narativa i političkih ideologija. Univerziteti i akademske institucije često nisu djelovali kao prostor kritičkog mišljenja, nego kao mjesta reprodukcije dominantnih nacionalnih interpretacija prošlosti”, kaže ona.
To se, kako kaže, posebno vidi u istoriografiji, političkim naukama, književnosti i obrazovnim politikama, gdje se prošlost često interpretira kroz logiku “naših” i “njihovih” žrtava, heroja i zločinaca. Umjesto dekonstrukcije nacionalističkih mitova, dio akademske zajednice ih je legitimizovao naučnim autoritetom.
“Problem je i u tome što su mnogi intelektualci i intelektualke tokom ratova devedesetih aktivno učestvovali u proizvodnji nacionalističkih diskursa, a posljedice toga su i danas prisutne. Akademski autoritet se često koristi za potvrđivanje političkih ideologija, dok se kritički i interdisciplinarni pristupi marginalizuju ili predstavljaju kao “nepatriotski”. Zbog toga kultura sjećanja u regionu ostaje fragmentirana i etnički zatvorena, a kada nešto zatvorite u uske etno-nacionalne krugove, ono prestaje biti prostor dijaloga i postaje prostor reprodukcije kolektivnih strahova, mitova i političke mobilizacije. Takva zatvorenost proizvodi paralelne kulture sjećanja koje gotovo da nemaju dodirnih tačaka. Umjesto zajedničkog suočavanja s prošlošću, imamo više međusobno suprotstavljenih istina, gdje svaka etnička zajednica gradi vlastiti narativ žrtve, heroizma i moralne superiornosti. U tom procesu patnja drugih često se relativizuje, prećutkuje ili potpuno briše iz javnog prostora”, kaže ona.
Problem je i što je akademska često zatvorena prema javnosti.
“Istraživanja ostaju unutar konferencija, stručnih časopisa i uskih akademskih krugova, dok obrazovni sistemi, mediji i šira društvena zajednica rijetko imaju pristup kritičkim analizama. Tako se propušta prilika da univerziteti postanu aktivni društveni akteri u borbi protiv revizionizma, negiranja zločina i patrijarhalnih obrazaca sjećanja. Naravno da postoje izuzeci kao što su odgovorni istraživači i istraživačice, feminističke teoretičarke, mirovni studiji, nezavisni instituti i regionalne inicijative koji kontinuirano rade na izgradnji inkluzivnije kulture sjećanja. Međutim, oni i dalje djeluju više kao korektiv dominantnim strukturama nego kao njihov sastavni dio”, kaže Spahić Šiljak.
Uloga mladih u kulturi sjećanja
Spahić Šiljak kaže da su mladi ključni u procesu očuvanja kulture sjećanja jer nisu samo njeni nasljednici, nego i oni koji će proizvoditi nova znanja i kulturu sjećanja.
“Mladi nasljeđuju narative koje su oblikovale porodice, škola, mediji, politika i lokalne zajednice, ali imaju mogućnost da ih preispituju, mijenjaju i prevode u nove oblike komunikacije. Pitanje je samo da li će to moći ako se socijaliziraju i stasavaju u akademskim institucijama koje nisu dovoljno otvorene i kritički orjentisane prema dominantnim etno-nacionalnim ideologijama”, kaže ona.
Uloga mladih je posebno važna u postkonfliktnim društvima, gdje se prošlost često prenosi kroz tišinu, traumu, porodična sjećanja ili jednostrane nacionalne narative.
“Mladi bi mogli otvarati prostor za dijalog upravo zato što nisu direktni učesnici i učesnice ratnih događaja, ali žive posljedice tih događaja kroz obrazovanje, javni prostor, političku retoriku i društvene podjele. Zbog toga mislim da je važno da mladi imaju prilike da se kroz formalno ali i neformalno obrazovanje, studentske razmjene, regionalne projekte, umjetnost, i druge vrste aktivizma, pripremaju da kritički propituju prošlost. Ipak, ne bih romantizirala njihovu ulogu, jer su odrastali u zadnje tri decenije u etnički i religijski homogenim sredinama i prilično zatvorenim obrazonim sistemima. Na koncu, mladi ne mogu sami nositi teret pomirenja ako institucije nastavljaju proizvoditi podjele. Njima je potreban prostor i podrška”, naglašava Spahić Šiljak.
Gdje je uloga medija?
Mediji, kako kaže profesorica, imaju jednu od najvažnijih uloga jer posreduju između prošlosti i javnosti.
“Mediji mogu biti prostor demokratizacije sjećanja, ali i prostor manipulacije, revizionizma i proizvodnje novih podjela. To na koncu i vidimo i svjedočimo kako mediji na Balkanu prenose, utvrđuju ali i kreiraju podjele”.
Prema njenim riječima, umjesto da se prošlost koristi za političku mobilizaciju, klikove ili jačanje etničkih strahova, mediji bi trebali razvijati istraživačke, dokumentarne i edukativne formate.
“Posebno je važno uključiti glasove žena, preživjelih, mirovnih aktivistica, mladih, manjina i lokalnih zajednica koje su često isključene iz dominantnih narativa. Rodno odgovorno medijsko izvještavanje znači da žene nisu prikazane samo kao žrtve, nego i kao svjedokinje, istraživačice, aktivistice, čuvarke arhiva, političke akterke i nositeljice društvene obnove”.
Dodaje da mediji mogu pomoći i kroz fact-checking, arhivske projekte, podcaste, dokumentarne serijale, javne debate i saradnju s akademskom zajednicom.
“U najboljem slučaju, mediji bi trebali da grade kulturu sjećanja koja nije utemeljena na osveti, mitologizaciji i isključivanju, nego na istini, odgovornosti, empatiji i priznavanju pluralnosti iskustava”, zaključuje Spahić Šiljak.
Ovaj članak je nastao u okviru projekta koji sprovodi udruženje “BH Novinari” u saradnji sa Sindikatom medija Crne Gore i Nezavisnim udruženjem novinara Srbije, u okviru projekta “Akademija tranzicione pravde” koji je podržan bespovratnim sredstvima kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Bosni i Hercegovini. Projekat je podržan kroz regionalnu inicijativu „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, koju finansira Evropska unija (EU), a sprovodi UNDP. Sadržaj je isključiva odgovornost Sindikata medija Crne Gore i ne odražava nužno stavove EU ili UNDP-a, niti se može smatrati njihovim zvaničnim stavovima.
