By Neriješeni slučajevi napada na novinare, mala primanja zaposlenih u ovom sektoru, diskutabilne uređivačke politike… Medijska scena u Crnoj Gori ili kako neki vole da kažu, medijski mrak… Mnogo je problema u crnogorskom novinarstvu. Oslobodili smo se okova komunističke politike samo da bi prešli na savremene metode cenzure, koji ne tako vidljivo ali ipak snažno guše glas onih koje nazivamo čuvarima demokratije.
Pričalo se o ovoj profesiji kao o uzvišenoj, o novinarima kao privilegovanim članovima društva koji rade u službi javnog interesa, o onima koji imaju moć da istinu predoče vjerodostojno i neustrašivo. Nažalost, stvarnost je mnogo drugačija, a ove riječi ostaju da vise u vazduhu kao cilj kojem ćemo težiti. I možda se i ostvare. Možda, kada izađemo iz tranzicije i demokratizacija se okonča. A možda nam pomognu i evropske konvencije, čija nam je ratifikacija zagarantovala slobodu govora i pravo na pristup informacijama. Međutim, ratifikacija izgleda paradoksalno ako uzmemo u obzir ocjene relevantnih međunarodnih organizacija, poput Reportera bez granica, koji su na osnovu indeksa medijskih sloboda, Crnu Goru postavili na nezavidno 103. mjesto. Vide nas kao državu u kojoj se novinari suočavaju sa nasiljem kriminalnih grupa i pritiscima političkog establišmenta. I zaista, istinito su nas predstavili u toj jednoj rečenici. Pero naših novinara i novinarki piše mastilom onih koji diktiraju uslove. Oglašivači, vlasnici, politički moćnici… Utopijski bi bilo kada bi jedini okvir predstavljao etički kodeks. No i on gubi trku sa interesima onih koji na svojoj strani imaju kapital i moć. Onima koji istinu prilagođavaju svojoj koristi. No nije ni to bez posledica, rezultiralo je niskim povjerenjem u medije. Ali se čini da to malo koga zabrinjava. Evidentno je da je sloboda izražavanja samo prividna. Kažem prividna jer paralelno sa njom ide i ugrožena bezbjednost onih koji su odlučili da pišu van ovih ograničenja. O tome svjedoče i izvještaji napada na novinare postavljeni na sajtu safejournalists.net. Na ovoj regionalnoj platformi za zagovaranje medijskih sloboda i sigurnosti novinara zabilježena su 33 napada na novinare od 2016. godine. Većina ovih napada još nije razriješena, a neki od njih izgleda nikada neće ni biti.
Ugrožena bezbjednost svakako jeste najveći problem ali nije jedini. Gledano sa finansijskog aspekta, situacija u kojoj se nalaze novinari i novinarke je loša. Prema anketi koju je sproveo Sindikat medija Crne Gore, u kojoj je učestvovalo 136 novinara/ki i urednika/ca više od trećine anketiranih prima platu od 400-500 eura, dok svaki treći novinar/ka prima platu manju od 400 eura. Veliki broj njih nema ugovor o radu, da ne govorim o ugovoru za stalno, a značajan je i broj onih kojima kasne primanja. Zaposlenima u lokalnom javnom emiteru Radio Berane duguje se osam plata, dok se zaposlenima u lokalnom javnom emiteru Radio Televizija Ulcinj duguje, čak, 15 plata. Uprkos ovoj situaciji, izgleda da su lokalne vlasti Berana odlučne da po svaku cijenu osnuju i televiziju. Nijesam protiv toga, baš kao ni zaposleni u ovom javnom emiteru, međutim, smatram da bi se prvenstveno trebalo pozabaviti aktuelnim problemima. Jer u ovoj situaciji, čini se, da bi televizija samo proizvela nova dugovanja.
Rame uz rame sa ovim problemima, korača i breme koje je donijelo digitalno doba. Za sve manje plate zaposleni u medijima rade sve više i više. Posao za čije obavljanje je u prošlosti angažovano četvoro ljudi, danas se angažuje jedna osoba. Pomalo nalik fordizmu, zar ne? Možda nas je zaista, Ford zamislio kao radnike na pokretnoj traci, sa minimalnim troškovima rada, samo umjesto pokretne trake imamo redakciju.
Idealistički sam gledala na ovu profesiju, gledam još uvijek. Međutim, ne mogu pristati na to da moja riječ mora biti prilagođena onima koji diktiraju uslove. Novinari jesu i uvijek će biti prozor u svijet, a sloboda medija jeste osnov demokratije. Ne možemo dozvoliti nijednom glasu da utihne. Taj luksuz crnogorsko društvo sebi ne smije priuštiti. Možda je promjena sa ove tačke gledišta teško vidljiva ali nije nemoguća, i neće doći sama od sebe. Problemi neće nestati i riješiti se čekanjem. Na svakom crnogorskom novinaru i studentu novinarstva je da raskrči put ka slobodnoj riječi i onemogući nastajanje tog stalno potenciranog medijskog mraka.
Zvicer Željka
