Autor Sindikat medija
Bez spomen obilježja i bez ustanovljenog Dana sjećanja na žrtve i ovog 25. maja porodice žrtava i predstavnici NVO sektora okupili su se ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, kako bi obilježili i podsjetili na ratni zločin deportacije izbjeglica 1992. godine. Pravda, pa i ona tranziciona, u ovom slučaju ostala je zakinuta, a o dešavanjima u Herceg Novom 90–ih godina najradije se ćuti.
Crnogorska policija je, tokom maja i juna 1992. godine, uhapsila najmanje 66, a prema nezvaničnim podacima i preko 100 civila starosti od 18 do 66 godina, koji su izbjegli usljed ratnih dešavanja iz Bosne i Hercegovine u Crnu Goru. Najveći broj uhapšenih izbjeglica doveden je u Centar bezbjednosti Herceg Novi, koji je služio kao sabirni centar, odakle su organizovano, autobusima, transportovani 25. maja u koncentracioni logor KPD Foča, a 27. maja na neutvrđenu lokaciju u istočnoj BiH. Izbjeglice su deportovane i iz Bara, Podgorice, kao i sa područja blizu granice sa Bosnom i Hercegovinom. Svi Bošnjaci deportovani autobusom ubijeni su vjerovatno istog dana i njihova tijela su bačena u Drinu. Ubijene su najmanje 54 osobe, dok je 12 preživjelo teške oblike mučenja u logorima Republike Srpske. Tijela svih stradalih još nisu pronađena.
Ne zna se ko je ispratio ljude u smrt
Za slučaj koji je u Crnoj Gori poznat pod nazivom „Deportacija“ državno tužilaštvo iniciralo je istragu tek krajem 2005. godine, odnosno nakon više od 13 godina. Ovaj događaj ima posebnu težinu za društvo u cjelini, a odsustvo odgovornosti za zločin u javnosti se vezuje za činjenicu da su za deportaciju odgovorni i tadašnji funkcioneri državnog i policijskog vrha.
Tokom sudskog procesa koji je trajao nekoliko godina saslušano je više desetina svjedoka, među kojima i funkcioneri tadašnjeg državnog i policijskog vrha Crne Gore. Vrhovno državno tužilaštvo Crne Gore podiglo je optužnicu sa predlogom za određivanje pritvora protiv devet osoba, osmorice bivših i jednog tadašnjeg pripadnika MUP-a u januaru 2009. godine. Optužnice za nalogodavce, one iz vrha vlasti i tadašnjih institucija sistema, nije bilo.
Optuženima je na teret stavljen ratni zločin odnosno: nezakonito preseljavanje civilnog stanovništva – državljana BiH, muslimanske i srpske nacionalnosti koja su imala status izbjeglice. Optužnica je dva puta mijenjana, a bila je propraćena i kritikom stručne javnosti uslijed neobuhvatanja državnog i policijskog rukovodstva, kao i izostanka ispitivanja uloge Tužilaštva u ovom slučaju. Postupak je pratilo negiranje krivice od strane okrivljenih koji su tada isticali da su samo izvršavali naređenja i postupali po naredbi i u skladu sa zahtjevom MUP-a Republike Srpske da se sva lica sa područja BiH, starosti od 18–65 godina, privedu radi preuzimanja i vraćanja na njihovu teritoriju. Odbrana okrivljenih je smatrala da za ovo krivično djelo treba da odgovaraju nalogodavci, a ne izvršioci.
Viši sud u Podgorici je 2011. godine izrekao oslobađajuću presudu i svih devet optuženih oslobodio odgovornosti jer ”nije dokazano da su optuženi kao pripadnici MUP-a pripadali dijelu oružanih snaga SRJ niti pak da su bili u službi bilo koje od strana u sukobu i time bili aktivni učesnici u oružanom sukobu, u kom slučaju bi za njih bila obavezujuća pravila Međunarodnog prava, te samim tim njihova djelatnost ne može se posmatrati i ocjenjivati u smislu izvršenja radnji predviđenih čl. 142 KZ SRJ koju vrše kršenjem pravila Međunarodnog prava, jer za tako nešto ne postoji određeno svojstvo – pripadništvo oružanim snagama ili pripadništvo službi neke od strana u sukobu“.
Apelacioni sud Crne Gore je 2012. godine ukinuo ovu presudu jer je našao da je nejasna i protivrječna, posebno u pogledu karaktera sukoba u BiH. Ipak, na ponovljenom suđenju, Viši sud u Podgorici je iste godine donio identičnu presudu, kao i nakon prvog suđenja. Razlika u presudama je bila uklanjanje rečenice da je SRJ bila u oružanom sukobu sa snagama Vlade BiH. Iz teksta presude slijedi da je nesumnjivo da su optuženi izvršili nezakonito preseljenje ili deportaciju civila. Međutim, prema prvostepenom sudu, sve ove radnje nijesu imale karakter ratnog zločina zato što oni, kao pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova (MUP) Republike Crne Gore u sastavu Savezne Republike Jugoslavije, nijesu imali neophodno svojstvo (nijesu bile jedinice u sklopu sukoba) da bi za to mogli biti krivično-pravno odgovorni.
Krivične prijave odbacivane zbog nedostatka dokaza
Profesor Pravnog fakulteta Milan Popović, glavni i odgovorni urednik “Monitora” Esad Kočan i tadašnji poslanik Pokreta za promjene Koča Pavlović podnijeli su 2012. godine Vrhovnom državnom tužilaštvu krivičnu prijavu protiv tadašnjeg predsjednika Demokratske partije socijalista Mila Đukanovića i Vrhovne državne tužiteljke Ranke Čarapić, zbog ratnog zločina deportacija 1992. i pomaganja počiniocima zločina da izbjegnu pravdu. Krivična prijava je odbačena, zbog navodnog nedostatka elemenata krivičnog djela, iako je u vrijeme izvršenja zločina Milo Đukanović bio predsjednik Vlade Crne Gore, čiji je tadašnji ministar unurašnjih poslova Pavle Bulatović poslao nedvosmisleni telegram centrima bezbjednosti za postupanje koje je kasnije kvalifikovano kao ratni zločin deportacije.
Tokom godina kada je slučaj “Deportacija” bio u žiži javnosti sticao se uticak da je usljed očigledne odgovornosti određenih lica koji su tada, a i danas, u vrhu političkih i policijskih struktura, ne samo da nije došlo do adekvatnog procesuiranja zločina koji je država priznala i obeštetila žrtve i njihove porodice, već se stvorila i atmosfera linča koja je dovela do društvenog progona svjedoka koji su htjeli da govore o zločinu.
Ko je bio policajac zviždač?
Javno istupanje i ukazivanje na zločine od strane policijskog inspektora Slobodana Pejovića rezultiralo oružanim napadima na njega, kao i prijetnjama i optužbama za saučesništvo u zločinu.
Slobodan Pejović bio je učesnik akcije u Herceg Novom. Trojicu muškaraca koje je privela patrola koju je on predvodio pustio je na slobodu. Obavijestio je javnost o zločinu, koji nije bio samo incident, već akcija koju je, u pisanoj formi, naredio tadašnji ministar policije. Trebalo je 18 godina da njegova priča dobije potvrdu.
Za sve to vrijeme Pejović je bio na meti – na njega i njegovu porodicu su 1992. godine pucale nepoznate osobe, doživio je saobraćajnu nesreću u službenom autu kome su otkazale kočnice i za koju su mehaničari ocijenili da su namjerno onesposobljene. A kako je bilo sve jasnije da će slučaj završiti na sudu tako su i pritisci bili češći i jači, kako bi odustao od svjedočenja. Uslijedila su oštećenja automobila, napadi metalnim palicama, kamenovanje stana, ostavljanje prijetećih poruka i metaka, a onda i kompromitovanje i plasiranje informacija i medijski linč da je on naredio i izvršio zločin.
Napadi na Slobodana Pejovića doveli su i do toga da Savjet Evrope 2011. godine donese posebnu rezoluciju kojom se zemlje sa prostora bivše Jugoslavije obavezuju da istraže sve slučajeve zastrašivanja, prijetnji i napada na svjedoke u slučajevima ratnih zločina i krupnog kriminala. Autor rezolucije Žan Šarl Gardeto naveo je tada primjer Pejovića „koji je pod stalnim pritiscima i bez zaštite domaćih institucija”. Posebno je, kako je tada navedeno, izazovno to što Pejović traži zaštitu od istih snaga protiv kojih svjedoči.
Prisutne su i kritike međunarodne zajednice. U izvještajima Evropske komisije i međunarodnih tijela zamjera se Crnoj Gori pasivnost u procesuiranju ratnih zločina i nedostatak iskrenog suočavanja sa prošlošću.
Podržana inicijativa da se u Herceg Novom podigne spomen obilježje žrtvama deportacije
34 godine od zločina, na inicijativu NVO sektora i porodica žrtava, ostvareni su i konkretniji koraci ka podizanju spomen obilježja žrtvama deportacije ispred zgrade MUP-a u Herceg Novom. U ovom gradu održan je i sastanak odbornika i odbornica lokalnog parlamenta sa ministrkom kulture i medija Tamarom Vujović, predstavnicama NVO HRA i ANIME i Alenom Bajrovićem, sinom stradale žrtve deportacije 27. aprila ove godine na kojem su svi prisutni kroz diskusiju podržali inicijativu da se Savjetu za davanje predloga naziva naselja, ulica i trgova Skupštine opštine Herceg Novi podnese predlog za podizanje spomen-obilježja žrtvama deportacije izbjeglica iz 1992. godine ispred objekta Centra bezbjednosti u Herceg Novom.
Ova podrška je bila ujedno i veliki korak u višegodišnjim naporima porodica žrtava i organizacija Akcija za ljudska prava (HRA), Centar za građansko obrazovanje (CGO), ANIMA i građanskog aktiviste Aleksandra Saše Zekovića, koji od 2011. godine u kontinuitetu ukazuju na potrebu da se žrtvama obezbijedi dostojanstveno obilježje na mjestu sa kojeg su nezakonito odvedene.
Nedostupnost tačnih podataka i ćutanje o zločinu uticalo na stavove građana o deportaciji
Dugogodišnje ćutanje, ignorisanje, nedostupnost tačnih podataka i činjenica o ovom zločinu, ali i širenje dezinformacija, uticalo je i na stavove građana o deportaciji. To je potvrdilo i ranije istraživanje HRA koje je pokazalo da je oko dvije trećine građana Herceg Novog čulo za ovaj tragični događaj. Među onima koji su detaljno upoznati sa detaljima deportacije vlada konsenzus – oni akciju crnogorske policije većinski ocjenjuju kao nehumanu, nepravednu i izdajničku.
Istraživanje je pokazalo i da trećina ispitanika smatra da je deportacija bila sasvim ili djelimično opravdana, pri čemu 29.4% smatra da je bila sasvim opravdana, a 3.8% djelimično. Svega petina ispitanih građana (19.5%) jasno je izrazila stav da deportacija nije bila opravdana. Skoro polovina (47.3%) je smatralo da nema dovoljno informacija da bi se o tome odredili.
Stavovi o podizanju spomen obilježja žrtvama ispred zgrade Centra bezbjednosti u Herceg Novom u ovom istraživanju oštro su podijelili ispitanike. 33,2% građana podržalo je izgradnju spomenika, 30% građana se protivilo ovoj inicijativi, 36,6% je bilo neutralno, uglavnom zbog nedostatka informacija.
Ipak, ovo istraživanje donijelo je i ohrabrujuć podatak da je čak 77% ispitanika prepoznalo značaj uključivanja lekcija o ratnim zločinima i drugim teškim kršenjima ljudskih prava u obrazovni sistem Crne Gore, dok se skoro polovina složila oko stava da je važno obilježiti mjesta svih ratnih zločina kako se oni u budućnosti ne bi ponavljali.
Uprkos razlikama, ograničenim informacijama dostupnim javnostima ova snažna društvena saglasnost pokazuje vlastima koje buduće korake treba da preduzme. Poštovanje ključnih stubova tranzicione pravde, utvrđivanje istine, sudski procesi protiv osoba koje su počinile ratne zločine, reparacije žrtvama i njihovim porodicama i kultura sjećanja koja šalje poruke da se zločini ne smiju ponoviti, neophodno je za svaku od zemalja bivše Jugoslavije, pa tako i Crnu Goru. Iznošenje istine o zločinima i čuvanje sjećanja na žrtve uticaće i doprinijeti pomirenju neophodnom za suživot i napredak stanovništva ovih prostora.
Ovaj članak je nastao u okviru projekta koji sprovodi udruženje “BH Novinari” u saradnji sa Sindikatom medija Crne Gore i Nezavisnim udruženjem novinara Srbije, u okviru projekta “Akademija tranzicione pravde” koji je podržan bespovratnim sredstvima kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Bosni i Hercegovini. Projekat je podržan kroz regionalnu inicijativu „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, koju finansira Evropska unija (EU), a sprovodi UNDP. Sadržaj je isključiva odgovornost Sindikata medija Crne Gore i ne odražava nužno stavove EU ili UNDP-a, niti se može smatrati njihovim zvaničnim stavovima.
