Autor Sindikat medija pokrenuo je, povodom osam godina postojanja, servis “Upoznaj svoja prava”. Pravnici Milorad Marković i Mirko Bošković odgovaraju na stručne dileme naših članova, ali i ostalih zainteresovanih.
Druga tema našeg servisa – problemi fotoreportera u Crnoj Gori.
U članu 98, stav 1, Zakona o autorskim i srodnim pravima Srbije, koji se odnosi na autorsko djelo stvoreno iz radnog odnosa, stoji da autor ima pravo na posebnu naknadu zavisno od efekata iskorišćavanja djela. U članu 99 istog Zakona stoji da kriterijumi za utvrđivanje visine i način plaćanja naknade iz člana 98 stav 1 ovog Zakona određuju se opštim aktom ili ugovorom o radu. Da li u našem Zakonu postoje slične odredbe i da li je moguće zahtijevati dodatnu naknadu, osim dogovorene mjesečne zarade, ako je efekat iskorištavanja djela nesrazmjeran sa zaradom? Ako postoji, onda navedite zakonsku regulativu koja to reguliše.
U odnosu na ovo pitanje ukazujemo da je odredbama čl. 100 Zakona o autorskim i srodnim pravima (“Sl. list CG”, br. 37/2011 i 53/2016) propisano:
“Ako je autor stvorio autorsko djelo u toku radnog odnosa i izvršavanja svojih radnih obaveza ili slijedeći instrukcije poslodavca, smatra se da su sva imovinska i druga prava autora na tom djelu neograničeno i isključivo ustupljena poslodavcu na period od pet godina od završetka djela, ako ugovorom nije drukčije određeno.
Nakon isteka roka iz stava 1 ovog člana imovinska i druga prava na tom djelu stiče autor.
Autor je dužan da, na zahtjev poslodavca, ponovo isključivo ustupi imovinska autorska i druga prava autora na tom djelu, uz plaćanje primjerenog honorara”.
Dakle, navedenim odredbama jasno je propisan režim prava vezanih za autorsko djelo nastalo u toku radnog odnosa. U principu, ostavljena je mogućnost da se ugovorom urede međusobni odnosi poslodavca i zaposlenog u pogledu jednog ili više autorskih djela, čije bi postojanje isključilo primjenu opštih zakonskih normi.
Koja su to sve “druga prava autora” koja se pominju u Zakonu o autorskim i srodnim pravima? Molim da ih nabrojite.
“Druga” prava autora podrazumijevaju prava koja nose obilježja i imovinskih i moralnih prava, a ne mogu se svrstati ni u jednu od tih kategorija. Ostvarivanje takvih drugih prava često ne zavisi od volje autora. Ona obuhvataju prava na naknadu, pravo sleđenja (pravo autora na odgovarajući udio od prodajne cijene, ostvarene primjera radi svakom preprodajom originala njegovog likovnog djela koja uslijedi nakon prvog otuđenja djela od strane autora) i ostala druga prava autora (pravo pristupa djelu, pravo zabrane javnog izlaganja djela i sl.).
Autori djela, za koja se s obzirom na njihovu prirodu može očekivati da će biti reprodukovana bez njihovog odobrenja fotokopiranjem, snimanjem na nosače zvuka, slike ili teksta za privatno korišćenje, imaju pravo na odgovarajuću naknadu od prodaje tehničkih uređaja i praznih nosača zvuka, slike ili teksta.
Autor ima pravo na primjerenu naknadu ako se izvornik (original) ili primjerci njegovog djela posuđuju posredstvom javnih biblioteka i slično.
Pravo na naknadu za privatno korišćenje i pravo na naknadu za javno posuđivanje mogu se ostvarivati samo u okviru kolektivnog ostvarivanja prava.
Među ostalim drugim pravima važno je istaknuti da autor neobjavljenog djela likovne umjetnosti ima pravo prilikom otuđenja (prodaje ili poklanjanja) tog djela zabraniti vlasniku izlaganje djela u javnosti. U tom slučaju, autor izjavu o zabrani javnog izlaganja mora dati u pisanom obliku prilikom otuđenja djela. Ukoliko djelo pripada muzeju, galeriji ili drugoj sličnoj ustanovi autor ne može zabraniti izlaganje djela.
Da li fotoreporter u radnom odnosu može tužiti za imovinska autorska prava drugu medijsku kuću, koja je objavila njegove autorske fotografije bez saglasnosti ili je to isključivo pravo poslodavca?
S obzirom na rješenja propisana čl. 100 Zakona o autorskim i srodnim pravima, ukoliko ugovorom između zaposlenog i poslodavca nije drugačije predviđeno, smatra se da su sva imovinska i druga prava autora na tom djelu neograničeno i isključivo ustupljena poslodavcu na period od pet godina od završetka djela, što znači da je za sudsku zaštitu zbog povrede imovinskih prava autora aktivno legitimisan poslodavac, naravno, samo u roku od pet godina od završetka djela, kada sva prava, po zakonu, prelaze na autora.
Da li poslodavac može bez pisane saglasnosti fotoreportera i bez dodatnog honorara objavljivati fotografije iz arhive starije od pet godina?
Već je ukazano da nakon isteka roka od pet godina od završetka djela, sva imovinska i druga prava na autorskom djelu nastalom u toku radnog odnosa stiče autor. Nedvosmislen odgovor na postavljeno pitanje pruža odredba čl. 100 st. 3 Zakona o autorskim i srodnim pravima, koja normira da je autor dužan da, na zahtjev poslodavca, ponovo isključivo ustupi imovinska autorska i druga prava autora na tom djelu, uz plaćanje primjerenog honorara. Dakle, načelno govoreći, nakon isteka roka od pet godina, poslodavac bi trebalo da zahtijeva ustupanje autorskih i drugih prava na djelu od autora, i da za to plaća primjereni honorar.
Koliko iznosi administrativna taksa u tužbi za naknadu štete zbog kršenja autorskih prava? Da li se sredstva mogu povratiti i nadoknaditi od tužene strane ili ostaju na teret tužioca? Da li će sudija donijeti presudu ako taksa nije uplaćena?
Visina i način obračuna sudske take za tužbu radi naknade štete usljed kršenja autorskih prava propisan je odredbama Zakona o sudskim taksama (“Sl. list RCG”, br. 76/2005, 39/2007 – Odluka US RCG i 40/2010 – drugi zakon), kao i Taksene tarife. U principu, u parničnom postupku taksa se plaća prema vrijednosti predmeta spora i to u vrijeme podnošenja tužbe. U slučaju uspjeha u sporu, sud će obavezati tuženog da tužiocu, ukoliko to u toku postupka traži, između ostalih, nadoknadi i troškove na ime plaćenih taksi na tužbu i odluku suda. Odredbom čl. 187 st. 3 Zakona o parničnom postupku propisano je da je tužilac dužan da priloži uz tužbu potvrdu o plaćenoj sudskoj taksi. U principu, neplaćanje sudske takse neće spriječiti donošenje presude u konkretnoj pravnoj stvari, ali se u praksi dešava da sudovi ne izdaju klauzule pravosnažnosti i izvršnosti presude (što može onemogućiti njeno prinudno izvršenje), ukoliko se ne podnese dokaz o plaćanju takse.
Koja je razlika između potraživanja prava preko organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih prava i individualnog potraživanja prava putem suda? Da li se radi o istim ili različitim pravima?
Potraživanje pojedinih ovlašćenja koja spadaju u opseg autorskih i srodnih prava često je u praksi vrlo teško (ili nemoguće) ostvariti kada autor, odnosno njihov nosilac istupa individualno. Riječ je o najčešće imovinskopravnim ovlašćenjima, a kao primjer navodimo ovlašćenje na izvođenje i emitovanje muzičkih djela. Vršenje ovlašćenja u ovim situacijama bi podrazumijevalo da autor sklopi ugovor sa korisnikom, u pogledu prava na izvođenje (interpretaciju) djela. To dalje znači da bi morao za svako pojedinačno korišćenje svoga djela da naplati ugovorenu autorsku naknadu. Međutim, u praksi se najčešće dešava situacija da autor de facto ne može zahtijevati sankcionisanje neovlašćenog korišćenja svog djela, zato što nema pregleda ko, kada, u kojoj mjeri i kako koristi njegovo djelo. Upravo je u takvim situacijama probitačno i cjelishodno angažovanje organizacija za kolektivno ostvarivanje autorskih prava, koja istupa u svoje ime, a za račun nosilaca autorskog ili srodnog prava. Sklapanjem ugovora između organizacije i autora, organizacija stiče svojstvo komisionara, te ona ima ovlašćenje da upravlja onim pravima kojim su joj ugovorom povjereni.
Kako se dokazuje u sudskom sporu autorstvo nad fotografijom, koja je u digitalnom fajlu?
Dokazuje se standardnim dokaznim sredstvima propisanim Zakonom o parničnom postupku, a obzirom da se radi o digitalnom fajlu, relevantne činjenice vezane za nastanak fotografije, autentičnost, vrijeme, mjesto sačinjavanja i sl. mogu se utvrđivati putem vještačenja po vještaku iz oblasti digitalnih dokaza, forenzike video-materijala i fotografija, kompjuterske forenzike i forenzike mobilnih telefona.
Koji su rokovi za tužbu za naknadu štete zbog kršenja autorskih prava i kada ona počinju da teku, a kada zastarijevaju? Navedite zasebno za internet, publikacije, štampu.
U konkretnom slučaju primjenjuju se opšte odredbe Zakona o obligacionim odnosima koji se odnose na zastarjelost naknade štete. U tom smislu, odredbe čl. 385 ZOO-a propisuju da potraživanje naknade prouzrokovane štete zastarijeva za tri godine od kad je oštećenik saznao za štetu i za lice koje je štetu učinilo, a u svakom slučaju ovo potraživanje zastarijeva za pet godina od kad je šteta nastala. Osim toga, potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obaveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastarjelost te obaveze. Konačno, imajući u vidu da se kršenjem autroskih prava mogu pod određenim uslovima ostvariti i bitni elementi nekog krivičnog djela iz glave krivičnih djela protiv intelektualne svojine Krivičnog zakonika Crne Gore, napominjemo da je odredbama čl. 386 st. 1 ZOO-a propisano da, kad je šteta prouzrokovana krivičnim djelom, a za krivično gonjenje je predviđen duži rok zastarjelosti, zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kad istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja.
Da li sud dosuđuje naknadu za kršenje autorskih prava na osnovu slobodne procjene suda ili postoji sudska tarifa? Ako postoji, navedite koliko se dosuđuje po jednoj neovlaštenoj objavi fotografije.
Visinu naknade štete zbog kršenja autorskih i srodnih prava sud uglavnom određuje, saglasno odredbi čl. 220 Zakona o parničnom postupku, po slobodnoj ocjeni, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti koje se utvrđuju tokom postupka. Sud se u ovim postupcima koristi uporednim podacima, po potrebi se predlažu i odgovarajuća vještačenja, a prilikom određivanja visine naknade, zavisno od okolnosti, od uticaja može biti i aktuelna sudska praksa u sličnim predmetima. Dakle, ne postoje akti kojima su propisani iznosi ili skale, na osnovu kojih bi sud odmjeravao visinu naknade.
Da li su fotoreporteri prepoznati u Zakonu o medijima i ostalim zakonima koji tretiraju oblast medija?
Fotoreporteri, kao takvi, ne pominju se eksplicitno u Zakonu o medijima i Zakonu o elektronskim medijima, s tim što ukazujemo da je odredbama čl. 29 Zakona o medijima propisano da se na prava, obaveze i odgovornosti novinara i zaposlenih u mediju, shodno primjenjuju opšti propisi o radu, ako tim zakonom nije drugačije određeno.
Odgovore dali:
Milorad Marković
Mirko Bošković
Napomena: Stavovi pravnika ne odražavaju nužno stavove Sindikata medija.
