By Piše: Emina Rastoder
Kad nam je već zapalo da pišemo o ova tri stuba budućnosti, da počnemo…
Ko su to mladi? Oni, na kojima svijet ostaje, ali eto, neko se sjetio da doda tome još i “Kad stariji odluče da je tako.” I zaista, naša zbilja je takva da se mladima potkresuju krila već u startu. Mladi u Crnoj Gori nemaju pravo na znanje, na sve ono novo što donose sa sobom. Ako, na primjer, uđete u jednu medijsku kuću i dokažete se znanjem i umijećem na samom početku svoje novinarske karijere, svim srcem ćete biti pohvaljeni, čak nuđeni i ugovorom o radu, ali – niko vas pitati neće – kako je vama? Smetnuće se s uma da možda, u tom trenutku, niste spremni da se novinarstvu posvetite stopostotno, da možda, radite uporedo neki drugi posao, nažalost – na crno, ali ste na to trenutno prinuđeni? Gdje nestane ono strpljenje poslodavca za koje ste ga, na samom početku, zamolili? Pa danas biste već uveliko radili na poslu koji volite! Zašto nam maca svima pojede jezik u ključnim trenucima? Zašto otjerati nekog, ko vašu medijsku kuću gleda kao svoju i u nju rado dolazi, trošeći pritom svaku pauzu na poslu kod vas? Zašto otjerati nekog, kome ste prethodno rekli da je prvi novinar u vašoj kući kome ne treba sve da “crtate”, da ima ogroman potencijal i da se, na kraju, “nije desio vašoj kući” bogzna koliko vremena? Zašto mislimo da sve već unaprijed znamo, i zašto moramo robovati misli da neko sa više iskustva u poslu – bolje zna od nas?
Svako ko tek ulazi u novinarstvo (a i onaj ko je već dugo u njemu!) mora se, barem povremeno, sjetiti da je svaki novinar – priča za sebe! I pored svih silnih redakcija na ovome svijetu, i pored bezbroj kolega i budnosti 24 časa, novinar je, vjerovali ili ne, gotovo uvijek – sam! Sam, u svom poslu. I umjesto da je, u takvom stanju, svaka dobronamjerna sugestija dobrodošla, da se gledamo kao braća i sestre – mi okrećemo leđa jedni drugima! Ni mladost, a ni iskustvo, u tome nemaju nikakvog udjela. Kriva je – sujeta! Sujeta, koja i iskusnim i mladim novinarima udara u glavu. Svi tražimo poštovanje, a niko da krene od sebe, i da ga ima, za onog drugog!
Sa takvim stavom teško je doći do bilo kakvog sindikalnog udruživanja i odbrane zajedničkih interesa. Čekajte! Pa mi prvo treba, kao narod, da naučimo da slušamo jedni druge, i ne obrćemo tuđe riječi na svoju vodenicu! Mi treba da naučimo da ne upadamo jedni drugima u riječ! Zbog tog upadanja u riječ, nama se svaka “civilizovana rasprava” pretvara u rasulo i svađu. Mi nemamo kada, da razmišljamo o zajedničkom interesu, a nemamo, Boga mi, ni osjećaj zajedničke stvari!
A za zajedničku stvar, htjeli mi to ili ne, potrebno je i vrijeme i strpljenje. Mi bismo, ako može, da stvari riješimo preko noći, i još bismo, ako može, da ih “neko drugi” rješava… Ako se jedan problem ne rješava u startu, ako nam za svaki problem “maca pojede jezik” – nakupi se toliko problema da mi više ne znamo od kojeg da počnemo, a posledično – gubimo volju da ih riješimo!
Sindikat je mjesto u kome se učimo prijeko potrebnom zajedništvu, zdravom dijalogu i osluškivanju jedni drugih. Sindikat je budućnost, jer ljudi će u jednom trenu konačno shvatiti da se do promjena na bolje stiže samo zajedničkim radom i uvažavanjem. Sindikat je tvorevina zahvaljujući kojoj poslodavci i država ne mogu ništa radniku, odnosno, običnom građaninu! Ukoliko je dovoljno istrajan – mogu samo da podlegnu pod njegovim pritiskom.
A mediji, odnosno, medijske kuće? Pa ne zovu se zaludu, valjda, KUĆE! Da je trebalo da se zovu firme – zvale bi se firme! Već u samom nazivu vi imate slobodu, onu koja bi trebalo da je svojstvena svakom mediju. Onaj ko je ikada ušao u neku medijsku kuću, i pri tome, ostao u njoj duže nego što je mislio da će ostati – intenzivno počne da razmišlja. Nađe se, u nekom trenutku, na nekoj čudnoj raskrsnici – ne znajući da li da to mjesto gleda kao kuću, ili kao radno mjesto. U svakoj običnoj firmi – vi nemate tu nedoumicu!
U medijskoj kući postoji sloboda slična onoj koju imate u vlastitoj kući, ali u granicama dobrog ukusa. Mir i uzvišenost se tu miješaju sa nevjerovatnim strahopoštovanjem, i vi se jedino usuđujete na kulturno ponašanje…
Sloboda medija nije samo prisustvo na stotine različitih medija na medijskoj sceni. Sloboda medija je nešto mnogo ozbiljnije i veće. Ona uključuje slobodu misli, govora, izražavanja. Slobodu da svako bude ono što jeste, i pravo da se njegova suština što vjernije prenese javnosti. Slobodu da biramo vrstu vijesti koju ćemo prenijeti ljudima, jer… ima i onih vijesti koje nisu vrijedne prenošenja. Slobodu, da biranjem vijesti utičemo na kreiranje javnog mnjenja i potencijalnu promjenu mentaliteta društva. Zato su mediji i medijske kuće temelj ozdravljenja i napretka jednog društva.
Potpuna sloboda medija postiže se jedino kolektivnim zalaganjem i konsenzusom, ali i doslednim odupiranjem uticajima sa viših instanci. Iza svega toga, na uredničkim pozicijama, trebalo bi da stoje ljudi od integriteta i doslednosti, a i neke posebne, tanane osjetljivosti… Jer, u krajnjem, i samo poštovanje novinara kao takvog – suštine njegove poruke – zavisi od vještog uma i osjetljivog srca jednog urednika…
