Mladi, sindikalizam i letargija

Piše: Bojana Šolaja

Veliki broj mladih danas pokazuje spremnost da se društveno angažuje ili javno izrazi nezadovoljstvo, iako mali broj članstvo u sindikatima vidi kao način da se bori za svoja i prava svojih kolega. Ovo je samo jedan od zaključaka koji se može izvući iz istraživanja sprovedenog sredinom novembra na platformama Sindikata medija i portala Kombinat. Veliki stepen učešća mladih u različitim aktivnostima sa jedne, i izostanak krupnijih kvalitativnih promjena sa druge strane, nameću pitanje koliko aktivizam u cjelini, pa tako i sindikalno udruživanje, zaista doprinose generisanju društvenih promjena. Nameće se pitanje da li grupisanje u nevladine organizacije, udruženja, sindikate u trenutnim okolnostima zapravo samo stvara privid aktiviranja procesa koji će dovesti do promjene statusa potlačenih društvenih grupa i tako prevenira svaku ozbiljniju akciju koja bi nastala kao posljedica akumuliranog nezadovoljstva i nepodijeljene odgovornosti. Budući da živimo u vremenu kada radnici ne dijele radni prostor sa svojim kolegama, i da su upravo mladi najčešće angažovani u uslovima koji isključuju rad na jednom mjestu i za jednog poslodavca, a nerijetko i u jednoj profesiji, mogućnost udruživanja radnika oko zajedničkih problema se dodatno usložnjava. Otuda i namjera da se osvrnemo na razloge male popularnosti sindikata među mlađom populacijom, njihove slabe angažovanosti po pitanju radničkih prava, istorijata odnosa mladih i sindikalizma, i mogućnosti da se ova relacija unaprijedi.

Prekarijat teško okupiti oko zajedničkog cilja

Sindikati su kod mladih često percipirani kao „organizacije za stare“. Prema uvidima sociologa Željka Lučića, ovakva percepcija korespondira i sa statističkim podacima. Razlog slabog interesovanja mladih za članstvo u sindikatima Lučić vidi u činjenici da, kako bi bili aktivni u njima, mladi prvo moraju da budu zaposleni. Sociolog napominje da je upravo kod ove populacije najveća nezaposlenost, te da rijetko rade poslove koji imaju dobre uslove i da često, s druge strane, rade poslove koji su privremeno rješenje.

„Frilenserske ili poslove na daljinu, kao i sezonske poslove u inostranstvu, danas uglavnom rade mladi ljudi. A tu je mali prostor za sindikalno udruživanje. Sindikalno djelovanje je besmisleno i kada su u pitanju politička zapošljavanja, koja mladi jednostavno ne mogu da zaobiđu. Javlja se i problem produžene mladosti. Tako je i jedan od osnovnih ciljeva tzv. bolonjskog sistema studiranja, zapravo, produžavanje studentskog načina života. Na taj način mladi kasnije traže posao i tako rastereterećuju tržište rada na neko vrijeme.“, izjavio je Lučić dodajući kao dodatan problem činjenicu da su na čelu nekih sindikalnih udruženja isti ljudi decenijama, što dodatno demotiviše mlade da postanu njihov dio.

Starost postojećih sindikalnih organizacija, u kojima istrajavaju isti ljudi, koji naizgled ne postižu neke stvarne rezultate, kao problem vidi i građanski aktivista i profesor filozofije, Stefan Đukić. Bitnim faktorom smatra i promjenu uslova u kojima mladi traže posao, kao i strukturu zaposlenja koja se nudi u 21. vijeku, u odnosu na doba kada su sindikati nastali, pa su ova udruženja u mnogome relikt prošlosti zbog otežanosti i, u izvesnom smislu obesmišljenosti, radničkog umrežavanja danas.

„Dok smo ranije imali velike pogone u fabrikama i kolektive koji su brojali hiljade, pa i desetine hiljada radnika prirodno upućenih jedni na druge, današnje radnike možete naći u daleko manjim kolektivima, u različitim profesijama, na različitim mjestima. Zbog toga se danas i ne govori o proleterijatu, radničkoj klasi već o prekarijatu, klasi nesigurno zaposlenih. Teško je ujediniti radi istog cilja one koji rade u call centrima sa onima koji rade u buticima, koji rade u notarskim kancelarijama i onima koji rade u turizmu. Svaka od tih profesija nosi sa sobom specifičan niz problema i iako dijele onaj univerzalni (nedovoljno plaćen rad i nesigurnost radnog mjesta) jako je teško naći dovoljno zajedničkih interesa radi sindikalnog udruživanja.“, primjećuje Đukić.

Od 50 ispitanika – 61,8% nije u stalnom radnom odnosu

U anketi, plasiranoj na kanalima Sindikata medija i portala Kombinat na društvenim mrežama, učestvovalo je 50 ispitanika starosne dobi između 18 i 30 godina. Od ispitanih, 80% je visokoškolaca, od čega 50% ima završene osnovne studije, 26% master, a 4% doktorske studije. Među ostalim ispitanicima, 18% je završilo srednju, a 2% višu školu.

Nezaposlenih u datoj grupi je 44%. Zaposleni ispitanici većim dijelom (61,8%) nisu u stalnom radnom odnosu, iako uglavnom rade na jednom radnom mjestu (81,3%). Nezaposleni ispitanici su gotovo ravnomjerno podijeljeni u pogledu toga da li su do sada imali mogućnost da rade na stečenom nivou obrazovanja, iako nešto veći dio onih koji nemaju posao (59,5%) izjavljuje da ga u ovom trenutku ni ne traži.

Upitani kome bi se obratili ukoliko bi naišli na problem na radnom mjestu, mladi su najčešće navodili nadređenog, menadžera, HR službu kompanije u kojoj rade, ali i nadležne državne institucije. Mnogi među njima bi podršku i usmjerenja tražili od roditelja. Na pitanje ko smatraju da je zadužen da štiti njihova radnička prava, mladi su najčešće navodili sindikat i državu.

Mladi, zaključuje se iz datog istraživanja, većinom imaju pozitivan stav o vlastitom stepenu informisanosti o društvenim temama – 60% ispitanika svoju informisanost cijeni odličnom ili vrlo dobrom, 30% dobrom, 14% dovoljnom, dok svega 6% ispitanika ne prati društvena dešavanja. Kao izvore informisanja najveći broj ispitanika navodi portale i ostale medije, iako se veliki broj oslanja i na društvene mreže. Mnogi ispitanici kombinuju više različitih izvora informisanja. Ispitani su pokazali i veliku zainteresovanost da o društvenim temama razgovara sa svojim vršnjacima – čak 88% kaže da unutar svog kruga prijatelja i poznanika polemiše o dešavanjima u zemlji i u svijetu.

Odnos mladih prema sindikalizmu diktiran proizvodnim odnosima

Višegodišnji zajednički rad i formiranje uzajamnog povjerenja kao uslov mogućnosti sindiklanog udruživanja i djelovanja u pravcu kolektivnih interesa vidi i istoričar Tomaš Damjanović. Saglasno uvidima naših ostalih sagovornika, smatra da je nešto takvo teško očekivati od ljudi koji često mijenjaju poslove, pa jedan posao, čak i  profesiju, makar u njoj bili godinama, doživljavaju kao usputnu stanicu, a ne kao polje mogućeg samoostvarenja.

„Proizvodni odnosi funkcionišu tako da ne ostavljaju baš mnogo prostora za razmišljanje između trenda sam-svoj-gazda i vrlo maglovite predstave o zajedničkom dobru. Eto nas, dakle, kod drugog preduslova za stvaranje sindikata: svijest o pripadnosti jednoj trajnoj zajednici. Ona je, opet načinom na koji funkcioniše savremena proizvodnja, prokazana kao nešto odveć retrogradno, dakle nepotrebno, pa se taj prazni prostor, popunjava simulacijom pripadnosti jednoj od mnoštva mikroidentiteta, čije samorazumijevanje ne dopušta da se profiliše bilo kakav zajednički interes na polju zaštite zajedničkih prava. Drugim riječima, ako svako od nas pripada različitim i, načelno, suprotstavljenim grupama, ako nam samo jedan segment ličnosti postane jedina identitetska odrednica, mi nećemo biti u stanju da kandidujemo temu od opšteg interesa, pa se, naizgled paradoksalno, ispostavlja da, tako zagledani u detalje, gubimo širu sliku i radimo u korist sopstvene štete.“, cijeni Damjanović.

Angažman mladih u XX vijeku uslovljavan društvenim okolnostima

Damjanović objašnjava da je odnos mladih prema sindikalizmu i u prošlosti zavisio od proizvodnih odnosa: tamo gdje je proizvodnja dopuštala ili podrazumijevala postojanje sindikata, bilo ih je i uticali su na društvena zbivanja; tamo gdje sindikati predstavljaju biznis barijeru i djeluju kao relikt prošlosti, nema ih. Istoričar ističe da to nema mnogo veze sa pojedincima niti sa kvalitetom bilo koje generacije, već se radi o procesima koji su, usljed napretka tehnologije, sada, možda, izvan našeg domašaja.

Odgovarajući na naše pitanje o načinima putem kojih su se mladi u prošlosti udruživali ne bi li došli do pravde, Damjanović skreće pažnju na razliku između „pravde“ i „ideje pravde“. S tim u vezi, kako kaže, udruživanje mladih u potrazi za pravdom ili za idejom pravde nikada nije bilo uslovljeno nekim specifičnim talentom jedne generacije, koliko osobenim društvenim okolnostima.

„U XX vijeku, na globalnom nivou, pamtimo nekoliko takvih udruživanja, koja su imala revolucionarnu crtu. Svi su osnovu nalazili u borbi protiv starog svijeta, tj, vrlo pojednostavljeno rečeno, generacije roditelja koja se obrela u tuđem vremenu. Jedni su spas vidjeli u besklasnom društvu, drugi u nadmoći države/rase, treći u oslobođenju pojedinca od bilo kakvih obzira prema zajednici iz koje potiče. Zato je i važna distinkcija između „pravde“ i „ideje o pravdi“, jer se, u slučaju udruživanja mladih u prošlom vijeku, radilo o ovom drugom, kao svojevrsnoj zamjeni za ideju koja je oblikovala naše parče svijeta stoljećima unazad. Uspjeh je, naravno, imalo ono udruživanje koje je najbolje korespondiralo sa proizvodnim procesima i potrebama svog vremena. Epilog? Pitanja koja danas sebi postavljamo o letargiji: stimulisanje samodovoljnosti i nije moglo rezultovati nečim uzvišenijim od takvog stanja.“, ilustruje istoričar.

Iako se 78% ispitanika se bavilo aktivizmom, svega 18% bilo je dio nekog sindikata

Mladi koji su učestvovali u našem istraživanju većinom pokazuju pozitivan stav u pogledu omladinskog aktivizma ili volonterskih aktivnosti. Čak 78% ispitanika je već bilo angažovano na takav način. Ispitanici ističu da su aktivnosti ovog tipa značajne za ličnosni razvoj i aktiviranje mladih u pravcu pružanja doprinosa široj zajednici. Uprkos tome, smatraju da često prioritet imaju njihovi vršnjaci koji su članovi partija ili drugih privilegovanih društvenih grupa.

Ispitanici pokazuju i visok stepen spremnosti da pravdu potraže na ulici. Čak 86% ispitanika kaže da bi učestvovalo u protestima, dok 76% iznosi da je već uzelo učešća u okupljanjima ovog tipa.

Ovi nalazi ne korespondiraju sa slikom koju mladi imaju kada je riječ o sindikatima. Odnos mladih prema ovom tipu udruživanja je uglavnom neutralan – čak 50% ispitanika kaže da nema formiran stav. Među ispitanima, 15% kaže da ima negativan ili uglavnom negativan stav o sindikatima, dok 34% svoje mišljenje ocjenjuje kao pozitivno ili uglavnom pozitivno. Svega 18% ispitanih je bilo ili trenutno jeste dio nekog sindikata.

Stefan Đukić cijeni da su mladi danas prilično društveno angažovani, ali da ih ne vidimo u tolikoj mjeri kao borce za radnička prava jer je taj vid borbe ispao iz fokusa.

„Mladi se danas zalažu za ekologiju, direktnu participaciju u nikad porođenoj demokratiji, seksualna prava, manjinska prava, za različite vidove emancipacije. Mislim da nije dobro što je ideja borbe za prava radnika ispala iz fokusa, jer je ona suštinski klasna borba, a sva druga pomenuta prava bi istovremeno mogla biti i dio klasne borbe čiji kišobran bi bila radnička prava – prava na normalno radno vrijeme, na odmor, na odgovarajuću zaradu.“, ukazuje aktivista.

U istraživanju sprovedenom prije osam godina, 75% ispitanika vjerovalo da će javnim iznošenjem mišljenja ugroziti radno mjesto

Sociolog Željko Lučić smatra da ništa ne opisuje neko društvo kao nivo razvijenosti javnog mnjenja i društvene angažovanosti, ali da taj “duh vremena” gotovo po pravilu nosi i određuje starija populacija. U crnogorskom drušvu je to predodređeno igrom brojki, budući da imamo staro stanovništvo. Lučić podsjeća na istraživanje sprovedeno prije osam godina, koje je pokazalo da su ukupna učestalost iznošenja mišljenja i spremnost na iznošenje mišljenja u javnosti u Crnoj Gori bile dramatično niske (1,5 na skali od 1 do 5). Ovaj podatak se objašnjavao nezainteresovanošću za teme od opšteg značaja, fokusom prije svega na lične teme – vjerovatno uslovljeno životom u zemlji s malom demokratskom tradicijom otvorenog pristupa javnim temama, ali i u zemlji koja je pod uticajem globalnih trendova apatije, trivijalizacije i fragmentiranosti u javnom mnjenju.

„Smatram da je danas situacija značajno bolja, a dobrim dijelom zbog toga što su mladi i tada pokazali da su zapravo otporniji na autokratske mehanizme i društvene pritiske da društvena kritika ne smije biti javna. Oko 75% ispitanika je smatralo da se javnim iznošenjem mišljenja na teme od opšteg značaja može ugroziti radno mjesto. To je bio period kada se Savez sindikata ugovorom obavezao pred tadašnjim Režimom da neće protestovati iz bilo kojeg razloga.“, podsjeća Lučić.

Sociolog zapaža da je u to doba manji broj mladih, zaposlenih u granama u kojima bi sindikalni angažman mogao imati nekog smisla, mogao da bira da se priključi takvim sindikatima, pokaže ignoranciju ili s druge strane apatiju. Najpoželjnija opcija – novi način sindikalnog organizovanja, ostajao je negdje u nedostupnosti sredstava i mehanizama za iznošenje stava – koji bi omogućili veću vidljivost. Kada je riječ o vezi između angažovanja kada je riječ o društvenim pitanjima i radničkim pravima, Lučić cijeni da smo protekle dvije godine bili svjedoci da je osvajanje političkih sloboda vodilo i većim radničkim pravima, koja su upravo ostvarena i ponuđena kao rezultat šire borbe i promjena.

Promjene nemoguće u simuliranim zajednicama

Da je značaj mladih u generisanju društvenih promjena je zavisio, između ostalog, i od njihovog procentualnog učešća u ukupnoj populaciji, kao i od već pomenutih društvenih okolnosti, saglasan je i Tomaš Damjanović.

„Kad god su, unutar jedne krhke zajednice, u istom trenutku postojali (1) značajan postotak mladih, (2) raskorak između ekonomske i političke moći i (3) nadiruća velika ideja, rat je, iznutra ili spolja, bio neminovan. Mladost je, po pravilu, bivala pogonsko gorivo procesa, jer ju je krasila vulkanska snaga, neophodna svakoj društvenoj transformaciji, ali ne i mudrost da definiše održiv pravac djelovanja.“, zaključuje Damjanović.

Pasivizacija mladih u našem vremenu je, prema ocjenama istoričara, logičan slijed događaja.

„Kad su ljudi, budući oslobođeni obaveze prema zajednici, pohrlili ka simuliranju pripadnosti kroz opredjeljenje za mikroidentitete, uz konzum kao podrazumijevajući temelj, potpuno je jasno da ne postoji tema koja ih može usmjeriti ka zajedničkom djelovanju, a da tako nešto, s pravom, ne bude označeno kao ludizam našeg doba ili, još gore, pervertirana vizija zajednice.“, kritično će Damjanović.

Stefan Đukić smatra da je politička klasa ona koja je glavna u širenju letargije danas, i to ne samo kod mladih, kroz koncentrisanje moći isključivo u partijama, a preneseno u partijskim liderima. Mladi, ali ne samo oni, cijeni aktivista, vide da je jedini način kojim bi mogli da utiču na političke promjene u partijskom članstvu, u kom bi žrtvovali svoj individualizam zarad partijske pripadnosti.

„Pretvaranje partija u velika preduzeća sa najvećim potencijalom za zapošljavanje je učinilo da mladi, ali i ostali, imaju dva izbora – da ćute i ne zamjeraju se partijama, da se u partije uključe i prihvate njihov diskurs. Treća opcija je ostala u manjini. Nadam se da će, smanjenjem apsolutnog uticaja partija na politički život, biti otvoren i veći prostor sa učešće mladih. Jednostavno je – ako vaš glas ne vrijedi ništa, ako se ne čuje, teško je održati volju za aktivnim učešćem.“, poručuje Đukić.

Recikliranje već viđenih pristupa do pojave novih velikih ideja

Damjanović smatra da su mladi upućeni na recikliranje već viđenih pristupa, dok se ne rode nove velike ideje koje bi ih mobilisale. Kao neke od pomenutih, već viđenih pristupa, istoričar vidi: samodovoljnost, fetišizovanje jednog od mnogih manjinskih koncepata, učitavanje novog značenja tradicionalnim formama, kao izmaštavanje tradicije i kombinaciju prednjenavedenih mogućnosti, koja se, u prvi mah, može učiniti nelogičnom, ali je, zapravo, sudi on, samorazumljiva.

„Ti pristupi, na dubljem nivou, ispod površine, ne da nijesu suprotstavljeni, nego, u svojoj neautentičnosti, kao da  zajednički vrište – mi smo globalni brendovi.“, zaključuje Damjanović

Poštavljajući retoričko pitanje – da li je moguće izbjeći ovu zamku, a da, opet, mlad čovjek ostane posvećen i sebi i tradiciji, uz izražen senzibilitet za prava potlačenih – istoričar ne gubi nadu.

„Vjerovatno jeste, ali bi tu čovjek morao da izgradi vještinu koja podrazumijeva uvezivanje suprotnosti – i svijest o duhu svog vremena i izraženu sklonost nesavremenosti u mišljenju. Drugim riječima, ni ludizam ni konformizam. Jer, niti ima zajednice bez čvrstih pojedinaca niti prost zbir egomanijaka, što misle da mogu sve, sada  i ovdje, uprkos  okolnostima, čini bilo šta do simulaciju zajednice.“, upozorava on.

Digitalizacija – opasnost i/ili potencijal za udruživanje

Željko Lučić, sa druge strane, smatra da se mladi koji su odrasli u digitalnom dobu, sve manje vežu za prostor, i zajednicu koja u određenom prostoru egzistira. Skreće pažnju da to sa strane često može ličiti na letargičnost, ali da tolike društvene migracije ne mogu nastati iz stanja letargičnosti, iako svakako da postoji značajan broj mladih koje odlikuje letargija i apatija.

„Generacijska povezanost i uslovljenost je sigurno od nemjerljivog uticaja, pa bi tako esnafska i svaka moguća udruženja mladih mogla da pomognu “da se mladi izvuku iz letargije”. Ali nikada ne treba nastupati iz pozicije tek eto “mladih”. Pa ni smjene u Komunističkoj partiji nijesu iznijeli mladi, nego “mladi i pametni”. U suprotnom sve to može da zvuči (i da ostane na tome) kao “gerontokratska” podvala u vidu mantre “na mladima svijet ostaje”. Nema šta da ostaje, mladi treba da budu aktivni nosioci društvenog sistema i da promovišu sebe u dorasle za velike poduhvate, u šta lično čvrsto vjerujem.“, optimistično će sociolog.

Kao pozitivan primjer Lučić pominje “mim scenu“, koju vidi kao mladalačku estetiku koja je odbila da igra kako gerontokratski sistem svira i stvorila novu vrijednost za talas društvenih promjena. Na isti način – predlaže Lučić – treba koristititi mnoga digitalna rešenja i mehanizme, koja su u ovdašnjem sistemu još uvijek kadra da omoguće zdrava udruživanja, u kojima je, kako cijeni, uvijek ključ nečega što je suprotnost letargičnosti.