Autor Sindikat medija Crne Gore (SMCG) je 16. aprila 2021. predstavio glavne rezultate projekta “Ravnopravnost kroz pravdu: Slučajevi diskriminacije žena u vezi sa radom”. U toku trajanja projekta pružena je besplatna pravna pomoć u šest konkretnih slučajeva, dato je na desetine savjeta telefonskim putem, registrovano je 29 sudskih slučajeva diskriminacije žena na radu, objavljena su dva intervjua, a jedan sudski slučaj proslijeđen je donatorima, koji su zainteresovani da pruže dodatnu pravnu pomoć.
Projekat je započet u januaru 2020. godine. Finansira ga Evropska unija, a kofinansira Švedska agencija za saradnju i razvoj.
Glavni rezultati projekta naći će se u završnoj publikaciji koja će biti poslata na sve adrese organizacija i pojedinaca koji se bave zašititom od diskriminacije na radu.
Od 29 registrovanih sudskih slučajeva, 22 su presuđena, a sedam je aktivnih. Osamnaest slučajeva vođeno je pred Osnovnim sudom u Podgorici, pet pred osnovnim sudom u Kotoru, a po dva u osnovnim sudovima u Bijelom Polju, Kolašinu i Nikšiću. Slučajevi su najkraće trajali u Osnovnom sudu u Bijelom Polju – prosječno godinu. Najduže je trajao slučaj vođen pred Osnovnim sudom u Podgorici – četiri godine. Strah od dugog i teškog (psihički i finansijski) postupka percipirali smo kao jedan od mogućih uzroka malog broja prijavljenih slučajeva.
U korist žena češće se presuđuje kad tuže poslodavce iz privatnog sektora. Taj je podatak u direktnoj vezi s percepcijom privatnika kao poslodavaca koji u manjoj mjeri od državnih/javnih institucija poštuju radna prava. Osnovni sudovi češće presuđuju u korist poslodavaca (u 59 posto slučajeva).
U tužbenim zahtjevima tužilje su, uglavnom, tražile materijalnu naknadu zbog pretrpljene diskriminacije na radu, isplatu neisplaćenog dijela zarada i nadoknada uz zaradu, povratak na radno mjesto ili raspoređivanje na radno mjesto u skladu sa sposobnostima i obrazovanjem, transformaciju radnog ugovora, te omogućavanje odgovarajućih uslova rada.
U devet slučajeva podnijeta je žalba Višem sudu, Tužilje se češće nego poslodavci žale na odluke osnovnih sudova, ali isto tako se njihove žalbe češće odbijaju. U dva slučaja tužilje su tražile reviziju Vrhovnog suda, a oba puta je revizija odbijena kao neosnovana.
Monitoringom smo uočili da je svaki slučaj presudio različiti sudija, iz čega smo zaključili da ne postoji specijalizacija sudija za posebne tipove slučajeva. U svim slučajevima tužilje su imale zastupnike/advokate. Samo u jednom slučaju tužbu je podnijela grupa žena. Uočili smo i da su većina tužilja visokoobrazovane ili žene s dužim radnim iskustvom.
Utvrđivanje postojanja diskriminacije po osnovu roda se kao tužbeni zahtjev navodi samo u dva od analiziranih 29 slučajeva; u ostalim slučajevima ovaj tip diskriminacije nije naveden, ali se uzroci diskriminacije mogu povezati s rodom (diskriminacija zbog majčinstva, bračnog ili porodičnog statusa).
U tužbenim zahtjevima, žene koje trpe diskriminaciju na radu često kao posljedicu navode duševne bolove, anksioznost, gubitak motivacije i koncentracije, pretjeranu osjetljivost i sl. Naši posmatrači prisustvovali su ročištima na kojima su svjedočili sudski vještaci medicinske struke i zabilježili, kao jedan od potencijalnih problema, da se emotivna tjeskoba, anksioznost i sl. teško dokazuju.
Sumirajući zapažanja nastala prilikom pružanja pravne pomoći, rezultate monitoringa sudskih slučajeva i anketnog istraživanja, ocjene institucija koje se bave zaštitom građana/ki od diskriminacije na radu, te procjene do kojih smo došli intervjuisanjem ili u direktnom kontaktu s diskriminisanim ženama, zaključili smo da se rodno-zasnovana diskriminacija na radu rijetko prijavljuje nadležnim institucijama i rijetko se navodi u tužbenim zahtjevima pred sudovima. Strah od otkaza jedan je od najčešćih uzroka neprijavljivanja diskriminacije na radu. Posebno ranjiva kategorija su porodilje i majke (naročito samohrane i majke djece koja imaju posebne razvojne potrebe).
Baza za istraživanje rodno-zasnovane diskriminacije na radu skoro da ne postoji – istraživanja su malobrojna, a sudovi i druge institucije nemaju registar koji odvaja samo ovaj tip diskriminacije. SMCG apeluje na sudove, Agenciju za mirno rješavanje radnih sporova i Inspekciju rada da razmisle o uspostavljanju registara/baza gdje bi se slučajevi diskriminacije sortirali po tipovima. To bi umnogome olakšalo praćenje ovih slučajeva, a potom i donošenje strategija za djelovanje.
Na osnovu rezultata istraživanja, SMCG je sačinio listu preporuka kako bi se olakšala percepcija rodno-zasnovane diskriminacije na radu i podigla svijest o problemima žena koje trpe diskriminaciju na radu.
