By Sindikat medija Crne Gore (SMCG) objavio je, peto po redu, istraživanje Indikatori nivoa medijskih sloboda i bezbjednosti novinara za 2019. godinu. Identično istraživanje je rađeno tokom 2019. godine u Crnoj Gori, Srbiji, Bosni i Hercegovini, Kosovu i Sjevernoj Makedoniji ali je zbog problema izazvanih pojavom korona virusa njegovo predstavljane bilo odloženo. Autorke istraživanja su Marijana Camović Veličković i Bojana Laković Konatar i to u okviru regionalnog projekta Safejournalist.net koje je finansirala Evropska fondacija za demokratiju (European Endowment for Democracy).
Iz tri cjeline kojima se bavi istraživanje – zakonodavni okvir, uslovi rada u redakcijama i bezbjednost novinara/ki proizišle su preporuke koje se odnose na neohodnost usvajanja medijskih zakona tako da se u najvećoj mogućoj mjeri uvaže predlozi i sugestije SMCG, medijskih asocijacija i nevladinih organizacija kako bi se obezbijedilo jačanje novinarske nezavisnosti unutar redakcija i tako pokušalo uticati na smanjenje cenzure i samocenzure, jačanje novinarske i finansijske nezavisnosti javnih servisa, naročito lokalnih, i povećanje transparentnosti oglašavanja iz javnih fondova.
„Potrebno je jasno zakonski obavezati sve medije da se registruju pred nadležnim organima. Država treba da odustane od predloženih izmjena Zakona o slobodnom pristupu informacijama kako ne bi dodatno otežavala novinarima posao koji je u javnom interesu. Najavljena pomoć države privatnim medijima preko Fonda za medijski pluralizam, treba da bude bazirana na jasnim i mjerljivim kriterijuma i da bude uslovljena time da dio te pomoći osjete i zaposleni u medijima kroz poboljšanje njihovog ekonomskog položaja jer će oni biti ti koji će proizvoditi medijske sadržaje, za koje će njihovi mediji dobijati novac iz ovog Fonda“, dio je preporuka iz istraživanja koje možete pročitati i preuzeti ovdje.
Istaknuta je neophodnost borbe protiv cenzure i samocenzure što treba da bude obaveza svakog novinara, u mjeri mogućeg, jer ove pojave veoma loše utiču na položaj novinara i ukupan medijski ambijent. Stoga je, kako je navedeno, potrebno i formalno odvojiti novinarske redakcije od marketinških službi u medijima i boriti se protiv snažnog uticaja velikih oglašivača i vlasnika.
„Zbog nerješavanja slučajeva napada na novinare, potrebno je konačno utvrditi pojedinačnu odgovornost policajaca i tužilaca koji su bili uključeni u istrage. Slučajevi u kojima je zabilježen neki napredak moraju do kraja biti procesuirani. Posebno je potrebno utvrditi nalogodavce i motive napada. Novinarske asocijacije (sindikati i udruženja) treba da insistiraju na svim ovim predlozima jer se samo na taj način može uticati na popravljanje medijskog ambijenta u Crnoj Gori. Čak iako bi svi ovi predlozi bili usvojeni, primjena će biti veliki izazov pa to ne može biti garancija da će se stanje zaista i popraviti“, navodi se u istraživanju.
Autorke su napravile presjek stanja po oblastima vezanim za medije i osim medijskim i srodnim zakonima koji utiču na ambijent i slobodu rada novinara/ki, objavile su i više svjedočenja koleginica i kolega iz redakcija, a koji su im bili sagovornici i sagovornice u okviru fokus grupa.
„Položaj zaposlenih novinara se nije bitnije mijenjao ni 2019. godine i oni se srijeću sa istim problemima kao i ranije: lako ostaju bez posla, rade tokom praznika i prekovremno i to im se ne plaća, cenzurisani su i skloni samocenzuri. Oni koji se usude da pišu tekstove o glavnim oglašivačima bivaju kažnjeni i otpušteni, što dodatno povećava samocenzuru i o tome neki novinari otvoreno svjedoče. Posebnih pravila za rad u privatnim/komercijalnim medijima nema, dok u Javnom servisu postoje pravilnici ali se ne poštuju, tj. novinarima nije omogućen rad bez pritiska i cenzure što potvrđuje i nekoliko slučajeva koji su dospjeli u javnost“, navodi se u istraživanju.
Postoji ograničen broj podataka i istraživanja koji se odnose na žene u novinarstvu i njihov položaj. Iz njih se može zaključiti da su žene u medijima diskriminisane po više osnova, iako se povećao njihov broj na vodećim položajima. Novinarke tvrde da nisu plaćene koliko njihove muške kolege na istim pozicijama, da su diskriminisane zbog materinstva i da im je teško da se vrate na položaj na koji su bile prije odsustva zbog porođaja, a ima slučajeva i seksualnog uznemiravanja.
Kada je u pitanju bezbjednost, statistika Uprave policije pokazuje porast broja slučajeva napada na novinare i prema tim podacima u 2019. ih je bilo 11, a nekoliko godina prije toga taj broj je jednocifren. Iako nije bilo težih napada na novinare i imovinu medija, zabilježene su prijetnje preko društvenih mreža ali i fizički napadi. Prethodni slučajevi napada ostaju i dalje nerješeni i pokušaji policije i tužilaštva da se tu nešto promijeni nijesu dovoljno efikasni i ne daju rezultate.
