Autor Sindikat medija
U Crnoj Gori suočavanje sa prošlošću i činjenicama koje su se desile na prostoru bivše Jugoslavije tokom ratova devedesetih godina prošlog vijeka, ide sporo, dešavaju se i koraci unazad, ali zahvaljujući civilnom sektoru te teme su i dalje u fokusu i, uz pomoć dijela medija, ne dozvoljavaju da padnu u zaborav. Jedna od aktivistkinja koja je i regionalno prepoznata kao borkinja za ljudska prava, izvršna direktorica NVO Akcija za ljudska prava (HRA) Tea Gorjanc Prelević kazala je da primjećuju neke pomake na bolje, ali to sve sporo napreduje, nedovoljno je, dok postignut napredak može lako da se izgubi, ako se ne pretvori u redovnu praksu obrazovanja i ne uvede u zvaničnu kulturu sjećanja.
Da li građani (pri)znaju da su se stradanja desila
“Kad uporedite koliko daleko je npr. Njemačka za tri decenije odmakla u suočavanju sa svojom ulogom u Drugom svjetskom ratu i zločinima, do sredine sedamdesetih, onda vidite koliko s tim mi kasnimo”, rekla je Gorjanc Prelević.
Istraživanja javnog mnjenja su, kako je istakla, relevantan pokazatelj. Kada je riječ o Srebrenici, prema nedavnom istraživanju Centra za građansko obrazovanje (CGO), gotovo svi znaju šta se tamo desilo u julu 1995. godine, otprilike dvije trećine prihvata činjenicu da je tamo počinjen genocid, dok skoro petina to i dalje poriče. Pretpostavljam da je ta petina oličena u glasačima srpskih stranaka u Crnoj Gori, koje slijede diktat vlasti u Srbiji u negiranju tog genocida.
“Takođe, prema istim podacima, oko četiri petine ispitanih zna za napad na Dubrovnik u oktobru 1991. godine, i velika većina, skoro dvije trećine, smatra da taj napad nije bio opravdan. Takodje, znatna većina (71,8%) zna da je Crna Gora učestvovala u ratovima devedesetih, a skoro polovina (49,7%) i to da su se ratni zločini dogodili i na njenoj teritoriji. Najviše njih pominje zločin u Štrpcima (22,9%), u Bukovici (22,5%) i u logoru Morinj (18%), dok nešto manji broj zna za protjerivanje bosansko-hercegovačkih izbjeglica iz 1992. godine, Kaluđerski laz i za slučaj ubistva porodice Klapuh. Svaki deseti ispitanik nije znao šta da odgovori, što govori da je znanje o ovim događajima i dalje malo”, kazala je ona, ističući i da je više od polovine ispitanih (54,7%) svjesno da su ideje i politike koje su dovele do ratova i zločina devedesetih i danas prisutne u Crnoj Gori, a da samo oko petina misli da ih više nema.
Sve ovo govori da je dio građana, naročito mlađih, kao i civilno društvo i nezavisni mediji, danas spremniji da prizna da su se zločini dešavali i da su ih počinili i ljudi iz naroda i vjere kojoj i sami pripadaju, ali, kako objašnjava, taj stepen svijesti je i dalje nedovoljan, i treba ga unaprijediti kroz zvaničnu politiku sjećanja i adekvatan javni sistem obrazovanja da bi se spriječilo ponavljanje.
Osuđuju se zločini “drugih” a o “našim” radije ćutimo ili ih umanjujemo
Ove godine je, prema riječima Gorjanc Prelević, ostvaren i poseban pomak u priznanju zločina Deportacije bosansko-hercegovačkih izbjeglica 1992. godine.
“Iako su u krivičnom postupku svi optuženi bili oslobođeni, uz obrazloženje suda koje je počivalo na dominantnoj političkoj propagandi da Crna Gora nije učestvovala u ratu u BiH, sada postoji široka politička podrška da se žrtvama podigne spomen-obilježje ispred Centra bezbjednosti Herceg Novi, odakle su nezakonito odvođene u BiH. Jedan odbornik je na sastanku koji smo održali sa predstavnicima više odborničkih klubova imao posebnu potrebu da istakne da je Srbin, ali da nije onaj koji odbija da prizna da su i Srbi činili zločine. To je veliki pomak, rezultat je dugogodišnjeg upornog zalaganja porodica žrtava i nevladinih organizacija da se sazna istina i da se ljudi na svim stranama otrgnu od nametnutih lažnih verzija istorije. Svi zbog tog porasta dobre volje osjećamo olakšanje, ali i taj posao još nije završen.
Ipak, na nivou političkog vrha, kapacitet da se sa prošlošću suočimo do kraja i dalje je mala i selektivna. To je stvar političkog oportuniteta, a ne pravde. To najbolje pokazuju neumjesna politička prepucavanja i poredjenja Lore i Morinja, ili Jasenovca i Srebrenice. Iako je nesporno da su na svim tim mjestima vršeni zločini, uobičajeno je da se osuđuju zločini „drugih“, a da se o „našim“ ćuti ili da se njihov značaj umanjuje. Umjesto jasnog priznanja odgovornosti i saosjećanja prema svim žrtvama, često vidimo proračunatost i strah od gubljenja glasova”, kazala je ona ističući da “promjene postoje, ali nedostaje prava politička volja da suočavanje sa prošlošću postane trajna državna politika, a ne povremena obaveza na koju se pristaje samo pod pritiskom”.
Akcija za ljudska prava je još početkom 2020. godine inicirala usvajanje strategije tranzicione pravde i taj zahtjev dosljedno ponavljala svim vladama u posljednjih šest godina. Uprkos tome, nikad nije postojala istinska politička volja da se o tome ozbiljno razmisli, niti da se taj proces sistematski uredi. “Posljedica je da nijedan od ključnih dijelova tranzicione pravde u Crnoj Gori nije do kraja sproveden. Iako imamo Strategiju za istraživanje ratnih zločina, još uvijek nemamo opipljive rezultate i dosljedno krivično gonjenje za ratne zločine, posebno kada je riječ o odgovornosti komandanata i političkih rukovodilaca. Naknada štete žrtvama nije uređena pravedno i sveobuhvatno, pa je većina žrtava ostala bez ikakve naknade, zbog ranijih neuspjelih krivičnih postupaka ili zato što se njihovi zahtjevi smatraju zastarjelim. Ostvaren je veliki napredak kroz prepoznavanje civilnih žrtava rata i isplatu individualnih naknada, ali time još nisu obuhvaćeni svi koji to zaslužuju. Obilježavanje mjesta stradanja zavisi uglavnom od civilnog društva, umjesto da bude jasna obaveza države”, objasnila je Gorjanc Prelević.
Sjećanje na žrtve i dalje nedovoljno njegujemo
Pitanje nestalih i dalje nije prioritet, a sjećanje na žrtve ostaje nedovoljno njegovano i podložno dnevnopolitičkim zloupotrebama. To se, kako je objasnila sagovornica, najbolje vidi na primjeru dana sjećanja. “Istraživanje Akcije za ljudska prava pokazuje da građani ovo podržavaju: više od dvije trećine ispitanih (68%) smatra da mjesto svakog ratnog zločina treba obilježiti spomen-pločom ili spomenikom. Još veći broj – 72,3% ispitanih – podržava uvođenje posebnog dana sjećanja na žrtve ratnih zločina u Crnoj Gori, dok se tome protivi samo 15,2%. Međutim, uprkos tako širokoj podršci građana, država ni ovdje nije dosljedna. Skupština Crne Gore je 22. april zvanično proglasila Danom sjećanja na žrtve genocida u Jasenovcu. Međutim, kada je riječ o genocidu u Srebrenici, Skupština je u svojoj rezoluciji o tome samo „istakla značaj” toga da se taj datum obilježava kao dan sjećanja, ali odluka da se to i radi nikad nije donijeta. Predlozi rezolucija o zločinima u Štrpcima, Deportaciji i o Murinu, nikad nisu ni raspravljani u Skupštini. Ovakav neujednačen i selektivan odnos prema različitim žrtvama pokazuje da država nema jasnu i dosljednu politiku sjećanja. Akcija je,uostalom, i ponudila nacrt takve politike, ali je on daleko od toga da postane zvaničan”, kazala je Gorjanc Prelević.Komentarišući svoju nedavnu izjavu da je “suočavanje s prošlošću u Crnoj Gori blokirano jer poricatelji i relativizatori genocida učestvuju u vlasti”, Gorjan
c Prelević je kazala da sada vlast čine partije koje su otvoreno podržavale Ratka Mladića, osuđenog za genocid i druge ratne zločine, i da prije svega misli na partiju predsjednika Skupštine Andrije Mandića, Novu srpsku demokratiju. Mandić je još 2017. godine kada je Haški tribunal donio prvostepenu osuđujuću presudu Ratku Mladiću izjavio da je ta presuda sramna i da je dokaz da je taj sud „anti srpska tvorevina“.
“Imamo partije, poput SNP-a, koje smatraju da se u Srebrenici nije desio genocid, uprkos presudama međunarodnih sudova. Donedavno je dio vlasti bio i Milan Knežević, čije izjave o Srebrenici su javnosti dobro poznate i takođe se svode na negiranje, iako on bar ne smatra da je Mladić „heroj“. Svemu tome se sada pridružio i izbor Jovana Vučurovića za ministra, čovjeka čiji stavovi o genocidu u Srebrenici i ratnim zločinima devedesetih takođe spadaju u domen poricanja i relativizacije. Njegov izbor za člana Vlade jasno pokazuje da se takvi stavovi tolerišu, da je pregažena ranije uspostavljena crvena linija oko negiranja genocida u Vladi. To je veoma zabrinjavajuće, i pored toga što na domaćem terenu i među mladima promoviše princip izbjegavanja suočavanja sa istinom, nanosi i štetu u odnosima u regionu, i sa državama članicama EU”, objasnila je ona.
Podsjetila je da je Vlada Crne Gore, u čijem sastavu su i partije koje sebe nazivaju građanskim, propustila priliku da bude kosponzor rezolucije o sjećanju na genocid u Srebrenici u Ujedinjenim nacijama.
“Vlada to nije smjela da učini zbog straha od vlasti u Srbiji, koja je zauzela jedan poražavajući stav prema toj rezoluciji, pokušavajući da predstavi, uz banalnu teatralnost, da odavanje počasti žrtvama genocida, ukazivanje poštovanja njihovim porodicama i učenje novih generacija o tome služi samo da bi se Srbi ocrnili kao genocidan narod, što je naravno bila neosnovana zamena teza. Prihvatanje činjenica o tom najmasovnijem zločinu protiv Bošnjaka, za koji su odgovorni pripadnici Vojske Republike Srpske, dalo bi legitimitet da se više govori i o zločinima izvršenim nad Srbima. Djeluje nevjerovatno da i tri decenije posle srebreničkog genocida, dokazanog na svaki način, to može biti stvarna državna politika jedne evropske države, ali nažalost je tako, i to nažalost ima odlučujući uticaj na oko petinu gradjana u Crnoj Gori”, objasnila je Gorjanc Prelević ističući da u težnji da se zadovolji svaki apetit svake partije u koaliciji na vlasti, iza deklarativnog opredjeljenja svih za evropske vrijednosti, više se i ne krije spremnost na kompromis sa negiranjem genocida i ratnih zločina.
Međutim, zaključuje, to može skupo da nas košta, jer podriva principe mirovnog projekta na kome Evropska unija počiva. Poslije Drugog svjetskog rata, Nemačka je sprovela dosljedno suočavanje sa prošlošću. Isto bi, smatra Gorjanc Prelević, morale da završe i Crna Gora i Srbija prije nego što uđu u EU.
Ovaj članak je nastao u okviru projekta koji sprovodi udruženje “BH Novinari” u saradnji sa Sindikatom medija Crne Gore i Nezavisnim udruženjem novinara Srbije, u okviru projekta “Akademija tranzicione pravde” koji je podržan bespovratnim sredstvima kancelarije Programa Ujedinjenih nacija za razvoj (UNDP) u Bosni i Hercegovini. Projekat je podržan kroz regionalnu inicijativu „Podrška EU izgradnji povjerenja na Zapadnom Balkanu“, koju finansira Evropska unija (EU), a sprovodi UNDP. Sadržaj je isključiva odgovornost Sindikata medija Crne Gore i ne odražava nužno stavove EU ili UNDP-a, niti se može smatrati njihovim zvaničnim stavovima.
