Za četiri godine 32 napada na novinarke

Sindikat medija Crne Gore (SMCG) je u periodu od 2021. do 2024. godine registrovao 32 incidenta u kojima su žrtve bile novinarke, dok je samo u 2024. zabilježeno 11 napada na medijske radnice. U istom četvorogodišnjem periodu, napadnuto je 36 novinara, dok je još 28 napada bilo usmjereno na grupe medija, pa je ukupan broj napada iznosio 96. Samo u 2024. žrtve napada u pet slučajeva bili su muškarci, u 11 žene a u osam grupe medija.

To saopšteno na predstavljanju istraživanja o bezbjednosti novinarki u Crnoj Gori, koje donosi detaljan pregled prijetnji, pritisaka, nasilja i diskriminacije kojima su novinarke izložene u svom radu.

Autorka istraživanja i potpredsjednica SMCG Marijana Camović – Veličković rekla je da je riječ o prvom istraživanju ove vrste, dodajući da se analiza oslanja na statističke podatke iz baze napada Sindikata medija – Safe Journalists. Osim podataka iz te baze napada, istraživanje se oslanja i na nalaze fokus grupa i intervjua sa novinarkama, urednicima, zatim pravnim ekspertom, predstavnicom civilnog sektora, Ombudsmanom, Upravom policije i Vrhovnim državnim tužilaštvom.

“Od 2021. do 2024. godine novinarke u Crnoj Gori doživjele su razne oblike napada. Bilo je slučajeva ozbiljnih fizičkih napada kao i prijetnji po život ali ubjedljivo najučestaliji oblik napada na novinarke u protekle četiri godine su uznemiravanje i ostali oblici prijetnji”, kazala je Camović – Veličković.

Kako je dodala, napadane su novinarke većih medija čije je sjedište u glavnom gradu Podgorici, ali i u manjim sredinama i iz manjih medija.

“Tokom istraživanog perioda zabilježena su 32 incidenta u kojima su žene bile žrtve i to je cifra koja je registrovana u Safejournalists.net bazi napada. Iz sumiranih podataka za ove četiri godine može se vidjeti da je u posljednje dvije godine, odnosno 2023. i 2024, nasilje prema novinarkama povećano u odnosu na novinare”, rekla je Camović – Veličković.

Predsjednik SMCG Radomir Kračković rekao je da, uprkos postojećim zakonodavnim okvirima i međunarodnim obavezama u oblasti rodne ravnopravnosti i slobode medija u svim zemljama regiona, novinarke se i dalje suočavaju sa značajnim i nesrazmjernim prijetnjama, pritiscima i zastrašivanjem.

“Nasilje nad novinarkama ostaje uporan globalni problem, prisutan i na Zapadnom Balkanu, uključujući fizičke napade, onlajn uznemiravanje, prijetnje smrću i druge oblike zastrašivanja, pojačan nadzor, lažno predstavljanje i različite prijetnje u digitalnom i fizičkom prostoru”, kazao je Kračković.

On je dodao da dokazi koje su prikupili preko SafeJournalists mreže, ali i podaci drugih organizacija za slobodu medija, ukazuju na to da su žene koje profesionalno djeluju u medijima često meta različitih oblika rodno zasnovanog nasilja, uključujući digitalno uznemiravanje, diskriminaciju na radnom mjestu, prijetnje, zastrašivanje, tužbe za klevetu i povremene fizičke napade.

“Ovakva kontinuirana kršenja ne samo da podrivaju prava novinarki, već duboko utiču na njihovo psihološko zdravlje, profesionalni razvoj, ličnu bezbjednost i opšte blagostanje”, dodao je.

Camović – Veličković je navela da su tokom 2024. godine u SafeJournalist bazi zabilježena ukupno 24 incidenta, od kojih su u pet slučajeva žrtve bili muškarci a u 11 žene, dok su u preostalih osam slučajeva napadnute novinarske ekipe ili mediji.

Pritom, kako je dodala, žene su disproporcionalno izložene online nasilju, uključujući seksističke i mizogine napade.

“Trenutno su tri novinarke pod stalnom policijskom zaštitom, dok su u 2024. još dvije bile pod povremenim nadzorom, što ukazuje na ozbiljnost prijetnji kojima su izložene. Nijedan novinar, muškarac, nije u situaciji da mu je u ovoj mjeri ugrožena bezbjednost”, rekla je Camović – Veličković, dodajući da je Ombudsman jedina institucija koja pitanje bezbjednosti novinarki tretira i kroz rodnu dimenziju, prepoznajući elemente rodno zasnovanog nasilja.

Najranjivije novinarke koje rade u manjim sredinama

Camović – Veličković je rekla da je online nasilje najčešći oblik uznemiravanja novinarki a da uvrede, prijetnje smrću i silovanjem, kojima su izložene, u većini slučajeva ostaju nekažnjene.

“Opšte je mišljenje među intervjuisanim i novinarkama koje su učestvovale u fokus grupama da su najranjivija kategorija novinarke koje žive i rade u manjim sredinama i one koje se bave temama iz ‘crne hronike’. Nakon njih isticane su mlađe novinarke, samohrane majke, a i generalno žene jer su ‘lakša meta’ u odnosu na muškarce i lakše ih je diskreditovati kroz mizogine i seksističke napade i omalovažavanje pomoću rodnih stereotipa”, kazala je.

Ona je navela da se novinarke pogođene ekonomskom nesigurnošću, geografskom marginalizacijom ili nedostatkom organizacione podrške suočavaju s višestrukim rizicima.

Te žene, kako je Camović Veličković kazala, često ostaju izolovane i bez zaštite, naročito u slučajevima online nasilja, jer nemaju pristup resursima koji bi im omogućili efikasnu zaštitu i psihološku stabilnost.

“Novinarke se uglavnom obraćaju policiji i tužilaštvu, ali reakcija institucija često izostaje, posebno kada se radi o online uznemiravanju. Sudski postupci protiv portala koji vode klevetničke kampanje su rijetki i spori i žrtva sama mora da se bori za sebe jer tužilaštvo ne preuzima te slučajeve”, dodala je.

Ona je rekla da se psihološka pomoć smatra izuzetno važnom, ali da nijedna medijska kuća ne nudi sistemsku psihološku podršku svojim zaposlenima, pa se novinarke uglavnom oslanjaju na SMCG i NVO sektor.

Dodatno, prema njenim riječima, u mnogim slučajevima novinarke nijesu informisane o pravnoj pomoći koju medij može da im pruži u slučaju prijetnji ili napada.

Rodna diskriminacija u redakcijama

Camović Veličković je kazala da je u crnogorskim redakcijama prisutna sistemska rodna diskriminacija, koja se često ignoriše i ne adresira, a koja, između ostalog uključuje manje mogućnosti za profesionalno napredovanje, diskriminaciju zbog trudnoće, majčinstva i roditeljstva, te razlike u platama između novinarki i njihovih muških kolega.

“Novinarke su svjedočile da je u redakciji i na terenu prisutan gotovo svaki oblik rodne diskriminacije, i da su se tokom karijere susretale sa više oblika diskriminacije različitog intenziteta, posebno u onlajn prostoru. Jedan od novih fenomena o kojima crnogorske novinarke do sad nisu svjedočile je ejdžizam koji se, izgleda, praktikuje i u Javnom servisu RTCG. O tome je svjedočila novinarka koja ima više od 50 godina i kojoj je prećutno stavljeno do znanja da je prestara za televiziju”, kazala je Camović Veličković.

RTCG je, s druge strane, jedini medij koji na neki način tretira pitanje rodne ravnopravnosti kroz „Plan rodne ravnopravnosti 2023-2027”, gdje se, primjera radi, vidi da žene čine većinu zaposlenih u Javnom servisu, ali i da su od 11 zaposlenih u kabinetu generalnog direktora samo tri žene.

I u ostalim medijima, kako je Camović – Veličković kazala, glavne i odgovorne urednice najčešće nijesu žene, ali zastupljene su na nižim uredničkim pozicijama koje podrazumijevaju veliki rad i posvećenost.

“Prema dostupnim podacima, viš od 60 odsto zaposlenih u medijima čine žene ali, primjera radi, nijedan od tri dnevna lista nema ženu za glavnu urednicu. Prema podacima koji se nalaze u impresumima tri dnevne novine u Crnoj Gori vidi se da žene nisu ravnopravno zastupljene ni na nižim pozicijama. U Vijestima od 11 uredničkih pozicija žene pokrivaju 5, u Danu od 5 pozicija žene su na 2 i u Pobjedi 4 urednička mjesta pripadaju ženama od ukupno 11. Nijedna od tri vodeće pozicije u RTCG ne pripada ženama (generalni direktor, direktor televizije i radija)”, rekla je.

Camović Veličković je kazala da žena ima na direktorskim pozicijama u lokalnim javnim emiterima i u nekoliko privatnih televizija sa nacionalnom pokrivenošću.

“U tri štampana medija nema žena među glavnim urednicama ali ima kao direktorki (Vijesti), u vodećim komercijalnim televizijama (Vijesti, Nova M, E, Prva) a samo u jednoj je žena glavna urednica koja je ujedno i izvršna direktorica (Nova M)”, kazala je.