“Ko me čuva dok sam ja na straži”

Piše: Danijela LASICA

 

“Novinarski posao danas je najteži posao na svijetu” – nedavno na jednom skupu o bezbjednosti novinara, kazao stručnjak za sigurnost Dejvid Bevan. I vjerovatno će većina Vas (koji se ne bavite novinarstvom), pa i nas (čija je to profesija) pomisliti, pa dobro, možda pretjeruje, ima i težih i opasnijih poslova. I ima, naravno. Ali ako samo pogledamo izvještaje raznih međunarodnih organizacija: od Reportera bez granica i američkog Komiteta za zaštitu novinara, preko Freedom house i UN-a, do Evropske komisije, vidjećemo da broj prijetnji i ubistva novinara i medijskih radnika vrtoglavo raste, iz godinu u godinu.

Recimo, kada su se pojavili podaci za 2021. godinu tokom koje je u svijetu ubijeno 45 novinara, komentari su bili da se radi o “crnoj godini za novinarstvo”.  Međutim, prema izvještaju američkog Komiteta za zaštitu novinara, tokom prošle godine ubijeno je najmanje 67 novinara i medijskih radnika. Kako bi onda nazvali 2022. godinu!?

Dalje, u godišnjem izvještaju partnerskih organizacija Platforme Savjeta Evrope za promovisanje zaštite novinara, navodi se da je tokom prošle godine ta platforma objavila 289 upozorenja o ozbiljnim prijetnjama ili napadima na slobodu medija u 37 država, pri čemu su novinari bili ubijani, zatvarani, napadnuti, pravno uznemiravani i podvrgnuti kampanjama klevetanja.

Partnerske organizacije dalje zaključuju da su proizvoljna hapšenja i pritvaranja novinara postala uobičajena pojava u Evropi. Do kraja 2022, 127 novinara i medijskih radnika bilo je u pritvoru.

Reklo bi se da je previše novinara “platilo” konačnu cijenu kako bi iznijeli istinu na vidjelo.

Zato se nameće jedna dilema – zašto radimo određeni zadatak, šta želimo da postignemo, i da li je to vrijedno rizika koji zadatak nosi? To su pitanja koja bi svaki novinar/medijski radnik trebalo da postavi sebi prije nego ode na teren i krene da juri neku priču.

Veoma je važno da znamo kako da izvještavamo, a posebno kada izvještavamo sa događaja visokog rizika, kao što su demonstracije, protesti, prirodne katastrofe, zdravstvene krize. Važno je i da se novinari bolje zaštite od onlajn prijetnji, ili makar pokušamo da smanjimo rizik od napada tokom izvještavanja.

Da se vratim na konstataciju sa početka priče – zbog čega je novinarstvo danas najopasnije zanimanje. Bilo je ono i ranije naravno. Ali pojavom društvenih mreža, naša profesija postala je mnogo izloženija i ugroženija. Evo recimo konkretan primjer: izvještavanje sa nekog protesta koji organizuje određena politička partija. Ranije su se novinari na tim prostima suočavali sa “netrpeljivošću” orgnaizatora, u smislu da novinaru nije dozvoljeno da priđe i snimi događaja, da ostane bez izjave, rijetko kada i da ga neko izvrijeđa od prisutnih. Danas svoje “neslaganje” sa novinarom i njegovom medijskom kućom, političari i njihove partije, putem društvenih mreža “prenose” na svoje pristalice, kojih je u virtulenom svijetu mnogo. I onda vam se dešava, da kada dođete na događaj, sami mještani tog grada zauzimaju neprijateljski odnos prema vama: krenu da vrijeđaju, pa da brane snimanje, uzimaju kameru, fotoaparat, guraju vas, spremni su i da vas udare, prijete. I tu nije kraj. Onda se vaša fotografija pojavljuje na nekoj društvenoj palatformi, sa pogrdnom etiketom, i za kratko vrijeme postaje viralno. I vi ste u tom trenutku pokretna meta. Nikada ne znate kada i od koga može da vam “pukne”. Sasvim je logično da nakon nekoliko ovakvih događaja, počinjete da se pitate – da li je sve to vrijedno?

Odgovor na to pitanje nikada nije jednostavan i jednobrazan. Ono što je važno, jeste da u poslu rizik smanjimo na najmanju moguću mjeru.

Ako izvještavate sa demonstracija, ne morate biti u samom epicentru zbivanja (iako sam ja lično uvijek radila suprotno od ovog što savjetujem). Postavite se na bezbjednu udaljenost, toliku da možete da vidite šta se dešava i kako bi bili u mogućnosti da to ispričate svojim gledaocima, slušaocima, ali da ne rizikujete svoju i bezbjednost onog ko je sa vama na terenu.

Jer, u krajnoj liniji – informacija jeste važna, ali je vaš život važniji. I u svim drugim situacijama, prvo napravite procjenu, pa onda reagujete i djelajte.

Ono što je značajno pomenuti je podatak, da Sindikat medija Crne Gore u saradnji sa Savjetom Evrope radi na smjernicama za procjene rizika za medijsku djelatnost, koje će vrlo brzo biti objavljene. Vjerujem da će to biti velika pomoć svima nama koji se bavimo ovim poslom.

Još nešto, kada je riječ o sigurnosti novinara, potrebno je biti proaktivan, a ne reaktivan.

Da se razumijemo, medijske organizacije su dužne da štititi svoje novinarke i novinare, ali često se to u praksi ne događa. Zato pravilo koje treba da primjenjujemo kad radimo je vrlo jednostvano – „Moramo se sami pripremiti!“.

Nedavno je generalna direktorica UNESCO-a Audrey Azoulay, govoreći o značaju novinarskog poziva, ali i sve više opasnosti koje im prijete dok obavaljaju posao kazala: “U ovom trenutku, više nego ikad, svijetu su potrebne nezavisne  informacije utemeljene na činjenicama. Moramo učiniti više kako bismo osigurali da oni koji neumorno rade na pružanju informacija to mogu učiniti bez straha”.

I u tome je cijela filzofija.

Sad  bih htjela da se obratim Vama – čitaocima, građanima… Novinari su prijeko potrebni svakom društvu. Pa čak, iako mnogi od vas počinju da sumnjaju u profesionalnost nekih od njih, ili mislite da posao ne obavaljuju kako treba. Ipak, kao i u svakoj profesiji, ti koji ne rade svoj posao su izuzeci, nikako pravilo. Jer, još uvijek ima pravih profesionalaca, koji su spremni da budu istinski “psi čuvari demokratije”.

Još uvijek ima novinara koji će vam pomoći da riješite neki servisni problem u vašoj ulici, pokrenu akciju kako bi sačuvali obližnji park ili rijeku, mjesecima prozivati državu zbog malih plata i visokih cijena, nepotizma i korupcije, neki će pomrsiti  konce opasnim tajkunima i oligarsima, razotkriti napasnika ili silovatelja, a biće i onih koji će prekinuti šverc cigareta ili narkotika, spriječiti ubistvo…

 

Svaki od tih zadataka sa sobom nosi rizik. Veći ili manji. I ako nas Vi kao društvo u toj borbi ne podržite i ne zaštitite, na kraju neće ostati ništa i niko. Čak ni lokalni dopisinik, da napiše: Danas u gradu opet neće biti vode od 10 do 18 sati…

 

 

Ovaj članak kreiran je kroz projekat “Bezbjednost novinara kroz sudsku praksu” koji realizuje Sindikat medija Crne Gore (SMCG).  Projekat je podržan je od strane Centra za monitoring i istraživanje (CeMI) u okviru programa „Pristup pravdi i ljudskim pravima u Crnoj Gori – Projekat monitoringa suđenja 2021 – 2023“ koji finansira Evropska unija, a kofinansira Ministarstvo javne uprave.

Sadržaj članka isključiva je odgovornost SMCG i ne odražava nužno stavove CeMI-ja, Evropske unije ili Ministarstva javne uprave.