By Položaj fotoreportera u Crnoj Gori je veoma loš, a decenijski problemi uzrokovani su zanemarivanjem i diskriminacijom profesije, smatra član Glavnog odbora Sindikata medija Crne Gore, Boris Pejović.
Koji su glavni problemi s kojima se suočavaju fotoreporteri u Crnoj Gori?
Otpuštanja i niske zarade uzrokovane diskriminacijom profesije, napadi, masovno i sistemsko kršenje autorskih prava, problemi penzionisanja zbog višegodišnjeg rada “na crno”, prinuđenost na samofinansiranje adekvatne profesionalne opreme, cenzura zbog ograničavanja pristupa institucijama sistema, nevidljivost u etičkom kodeksu novinara Crne Gore.
Fotoreporteri, kao i novinari, mogu slobodno izvještavati samo ako su adekvatno plaćeni za svoj rad, to je i pretpostavka nezavisnosti. Nezavisnost fotoreportera i novinara ključan je faktor za slobodu medija u Crnoj Gori. Skoro da niko ne obraća pažnju na nezavisnost fotoreportera i bitnost istinitog informisanja građana fotografijom. Mizerno niske plate i loši uslovi rada mogu dovesti do cenzure i autocenzure, na koje crnogorski mediji ni sada nijesu imuni.
U Crnoj Gori zarade fotoreportera su znatno niže od prosječne zarade na nacionalnom nivou, nepravedno su niže od novinarskih, iako su i njihove veoma loše . U susjednoj Srbiji, koja je po standardu slična nama, zarade fotoreportera ozbiljnih redakcija skoro su duplo veće od naših. Znatno bolja situacija je u Hrvatskoj, a o državama Evropske unije ili SAD ne želim ni da pričam. Naglašavam da su i zarade fotoreportera iz regiona najmanje dvostruko veće nego fotoreporterima u Crnoj Gori, što jasno ukazuje na naš ugrožen socijalni status koji bi mogao da rezultira daljom degradacijom profesije, pa i njenim nestankom.
Veoma niskim zaradama doprinosi granski kolektivni ugovor koji je diskriminatoran i nije prepoznao značaj našeg posla, niti ga adekvatno tretirao kroz koeficijente, već smo tim ugovorom uniženi, kao i naša profesija. Diskriminatoran odnos ogleda se u tome što su fotoreporteri u svim ostalim državama u najmanju ruku izjednačeni s novinarima, a u nekima imaju ne samo jednake, nego i veće zarade. Takođe, diskriminatorno je to što je granskim kolektivnim ugovorom za oblast medija novinarska profesija tretirana kao akademsko zanimanje, a fotoreporterima je dodijeljen status zanatlija, pa samim tim i niži koeficijenti kao i mnogo manja plata za isti rad. Fotografija je kreacija uma, kao i novinarski tekst, a ne zanatska radnja kako se to tretira u granskom kolektivnom ugovoru, aktima o sistematizaciji radnih mjesta i naravno u praksi. Kao takva je izjednačena i prepoznata u Zakonu o autorskim pravima, tako da ne postoji zakonski osnov da se fotoreporteri tretiraju kao zanatlije.
Mimo toga, diskriminisani smo i aktima o sistematizaciji radnih mjesta kojima nam se, uprkos činjenici da nam je radno mjesto navedeno kao “fotoreporter”, nerijetko opisuje posao fotografa, što ni najmanje nije isto. Naše institucije i mediji to ne razlikuju. Fotoreporter je dužan da putem fotografije informiše javnost o događaju od javnog značaja, poštujući prilikom rada objektivnost, profesionalnost i etički kodeks novinara. Fotograf neke institucije je marketinški fotograf čiji zadatak nije objektivno informisanje javnosti već je njegova obaveza da na afirmativan način predstavi i promoviše tu instituciju. Objektivan, nepristrasan i profesionalan medij sebi ne dozvoljava objavu populističkih i afirmativnih fotografija koje mu servira neka institucija. Nažalost, kod nas su takvi mediji rijetki ili ih skoro nema. Takav stav medija i institucija sistema prema fotografiji reflektuje se i na položaj fotoreportera pa je u samo posljednje četiri godine prepolovljen broj radnih mjesta u medijima.
Nemogućnost pristupa određenim institucijama sistema veoma je čest problem koji nas onemogućava da profesionalno i adekvatno fotografijom izvještavamo s događaja. U državama regiona, a posebno u državama EU, fotoreporteri nesmetano prate sve događaje od znajača za javnost, što kod nas nije slučaj, već su nam mnoga vrata zatvorena, a sa događaja šalju fotografije koje naprave fotografi tih institucija. Iako je obajvljivanje takvih fotografija neetično i neprofesionalno većina medija poseže za njima jer im je tako finansijski isplativije, zbog čega je veliki broj fotoreportera izgubio posao. Uprkos brojnim apelima fotoreportera, medijske kuće skoro da i ne pokušavaju da izvrše pritisak na institucije jer im takvo stanje očigledno odgovara. Čak i uglednije medijske kuće, kada dođu u situaciju da biraju između etičke fotografije i finansijske uštede opredijele se za ovu drugu.
Nepostojanje pisanog etičkog kodeksa fotoreportera i naša nevidljivost u etičkom Kodeksu novinara znatno je doprinijela svim navedenim problemima i situaciji da se ne razlikuje posao fotografa od onoga što su naša zaduženja. Susjedna Srbija, kao i mnoge druge zemlje svijeta, u etičkom kodeksu novinara prepoznaju direktno fotoreportere i njhov rad. U Kodeksu novinara Crne Gore skoro da nijesmo prepoznati, osim u nekim djelovima koji se odnose na objavljivanje fotografija. Te etičke smjernice više se odnose na urednike koji objavljuju fotografije nego na fotoreportere. Fotoreporterski rad nije prepoznat. Prema Kodeksu novinara Srbije kršenje autorskih prava fotoreportera je kršenje etičkog kodeksa novinara.
Visoke cijene profesionalne opreme predstavljaju veliki problem fotoreporterima. Prosječna cijena seta profesionalne opreme iznosi oko pet do šet hiljada eura. Kvalitetna fotografska oprema jako je bitan segment za profesionalno i etičko izvještavanje fotoreportera, odnosno za izraz fotografijom. Iako su redakcije dužne da obezbijede opremu, većina fotoreportera radi sa svojom opremom, za koju je potrebno izdvojiti minimum par hiljada eura. Naša profesija trenutno je jedina u kojoj se podrazumijeva da je zaposleni dužan da ima svoju opremu, a da mu to nije adekvatno plaćeno, niti redakcije plaćaju nadoknadu za korišćenje naše opreme. Po Zakonu o autorskim pravima, redakcije su dužne da daju sredstva za rad fotoreporterima kako bi ostvarile pravo da koriste naša autorska djela na period od pet godina. Zakon je zbog toga i ograničio prava fotoreportera u dijelu imovinskih prava kako bi poslodavcima kompenzovao uložena sredstva u izradu tih fotografija. Ako poslodavci ne žele da ulažu u opremu i rad fotoreportera onda nema ni zakonskog osnova da od tih fotografija ostvaruju imovinsku korist u periodu od pet godina. Zbog svega toga, državne institucije bi trebalo da se pozabave time na način što bi obavezale poslodavca kroz zakone i druge pravne akte da je obavezan da finansira opremu ili da vrati fotoreporterima imovinska prava na fotografijama. Po važećem Zakonu, poslodavci su obavezni da nam, mimo mjesečne zarade, dodatno plate svako objavljivanje fotografije iz arhive starije od pet godina ali do sada to nikada nije učinjeno. Zbog unutarredakcijskih pritisaka, fotoreporteri se ne bune, da ne bi ostali bez posla ili godinama čekaju na rešavanje problema uz svakodnevne žalopojke kako nema novca za to.
Zbog zaustavljanja daljeg degradiranja profesije fotoreportera i u cilju sprečavanja portala da krše naša autorska prava, potrebno je da Vlada i Ministarstvo javne uprave, digitalnog društva i medija u kriterijumima za raspodjelu državnih sredstava medijima propišu da može konkurisati medij koji ima minimum 10 novinara i makar jednog fotoreportera zaposlenih na neodređeno vrijeme. Time bi Vlada pomogla fotoreportere i samu sebe, jer bi ograničila fantomske medije koji nemaju zaposlene, već se bave medijskom propagandom za pojedine partije i povlače sredstva od države. Time bi se poboljšao i kvalitet medija, ali i podstaklo zapošljavanje novinara i fotoreportera, a smanjilo prepisivanje i krađa autorskih djela
Među najvećim problemima su napadi na fotoreportere koji se ne razrješavaju, kao ni napadi na novinare, s tim što se napadima na nas manje daje na značaju i maltene i ne izazovu medijsku pažnju. Nadam se da će takva praksa biti prekinuta. Napadačima se daje za pravo da ponove napad, jer smo maltene nezaštićeni. U ovom dijelu mislim na konkretne fizičke napade, a o prijetnjama, uvredama i provokacijama koje gotovo svakodnevno doživljavamo na terenu nema ni riječi, niti reakcije redakcija, niti državnih organa. Za razliku od prijetnji koje mi doživljavamo, prijetnje novinarima izazivaju medijsku pažnju.
Višegodišnji rad na crno i rad po ugovoru o djelu, koji se najčešće dešavao u periodu od 2000. do kraja 2009. godine, kada su u medijima sistemski kršena radna prava, ostao je veliki problem fotoreportera, snimatelja i novinara. Mnogi su u tom periodu radili na crno i ostali bez radnog staža, što je lako dokazivo uvidom u arhivu medija, čime bi nam se omogućilo pravo da retroaktivno otkupimo radni staž i povežemo ga, kako ne bismo imali problema prilikom odlaska u penziju.
Pojedine kolege u medijima koji su ugašeni, u tom periodu imali su ugovore na određeno ili neodređeno, ali ni njima nijesu uplaćivani doprinosi, zbog čega i oni imaju ovaj problem.
Mimo toga, smatram da bi fotoreporterima, čak prije nego to bude omogućeno novinarima, trebalo obezbijediti beneficirani radni staž. Fotoreporteri i snimatelji obavljaju iste poslove kao novinari samo se sredstvo rada i način obrade informacija razlikuju. Fotorerporteri i snimatelji takođe su izloženi kontinuiranom stresu uzrokovanim prirodom posla, prijetnjama i napadima. Fotoreporter veoma često provede radno vrijeme u jednom mjestu, na terenu, u najgorim vremenskim uslovima i nerijetko nam je ugrožena bezbjednost. U pojedinim državama, iako beneficirani radni staž nije odobren novinarima, fotoreporteri su ga dobili.
Kako država može pomoći da poboljša status fotoreportera ?
Koliko god da su nagomilani problemi fotoreportera država ih može riješiti, ako želi. Neke bi riješila uticajem da se poštuju postojeći zakoni, a druge kroz izmjene zakona.
Probleme niskih plata i koeficijenata država može riješiti utičući da se konačno donese novi Granski kolektivni ugovor za oblast medija, u kome bi fotoreporteri i značaj našeg posla bio adekvatno prepoznat i vrednovan. Tačnije, država ne smije više dozvoljavati da taj ugovor ostane neusklađen sa Zakonom o radu, niti da donošenje izmjena blokiraju poslodavci. S obzirom na egzistencijalnu ugroženost, rješavanje tog problema je hitno, a do usvajanja novog granskog ugovora, Vlada bi mogla da donese zaseban akt kakav je na snazi u Srbiji. Srbija je 2017. Donijela Uredbu o katalogu radnih mjesta u javnim službama i drugim organizacijama u javnom sektoru, u kojem je na kvalitetan način opisano radno mjesto fotoreportera.
Potrebno je izvršiti izmjenu Zakona o radu u kojem bi se dodali članovi koji definišu uslove za korištenje sopstvene opreme tokom obavljanja radnih zadataka i određenu naknadu na osnovu amortizacije opreme zaposlenog. Time bi se poslodavci obavezali da, ili adekvatno plate upotrebu opreme fotoreportera, ili je sami nabave, što im je obaveza. Slično rješenje postoji za upotrebu sopstvenog automobila na radnom zadatku.
S obzirom na to da su fotoreporteri prinuđeni da sami nabavljaju opremu, veliku pomoć u nabavci Vlada bi mogla da nam pruži ukidanjem PDV-a i carine na foto opremu za naše potrebe.
Donošenje etičkog kodeksa fotoreportera bilo bi dobro, a neophdno je hitno izmijeniti postojeći etički Kodeks novinara, na način da u njemu budu prepoznati i fotoreporteri.
Što se tiče problema napada na fotoreportere, treba obratiti veću pažnju na procesuiranje i sprečavanje napada. Svakako ovaj problem treba rešavati zajedno s napadima na novinare. Najbolji način je kroz izmjenu Krivičnog zakonika koji Sindikat medija predlaže. Napadi na fotoreportere moraju se tretirati kao napadi na kolege novinare. Možda ne bi bilo loše rješenje u Komisiju za praćenje istraga napada na novinare i imovinu medija uključiti i jednog našeg predstavnika. Takođe, potrebno je edukovati javnost, ali i redakcije, o značaju našeg rada, kako bi i našim problemima posvetili pažnju.
Retroaktivni otkup radnog staža i povezivanje radnog staža nije novina. Zbog slične situacije u regionu, kolegama je to omogućeno kroz više zakonskih rješenja usvojenih u prethodnom periodu. Crna Gora nikada nije imala takvo zakonsko rješenje, iako jesu sve zemlje u tranziciji, što znači da bi po ugledu na neku od njih i ovdje to pravo bilo ostvarivo.
Vlada treba da se pozabavi i omogućavanjem beneficiranog radnog staža fotoreporterima. U Crnoj Gori nas je svega petnaestak, pa to ne bi predstavljalo značajan problem ili opterećenje, ni poslodavcima ni državi.
Jako je bitno da se u javnim medijima sistematizuju radna mjesta fotoreportera i urednika fotografije kako bi država na svom primjeru pokazala da ne diskriminiše fotoreportere i da poštuje autorska prava.
Koliko domaći mediji poštuju autorska prava?
Masovno i sistemsko kršenje autorskih prava je najčešći problem. Redakcije, institucije i građani uključeni su u kršenje naših prava. Naša autorska prava naviše ugrožavaju crnogorski i portali država okruženja. Samo u Crnoj Gori ima više od stotinu registrovanih portala, a broj neregistrovanih nije mi poznat. Upravo ti portali, koji u više od 90 odsto slučajeva nemaju radno angažovanog nijednog fotoreportera, bez straha od sankcija preuzimaju naša autorska djela. Najčešće kradu fotografije par crnogorskih medija u čijim redakcijama rade fotoreporteri.
Fotoreporeteri najčešće ne podnose tužbe za krađu autorskih prava zbog pritiska matične redakcije, visokih sudskih taksi i drugih razloga. Tome doprinosi i oskudna sudska praksa. Da bi se ovo prevazišlo najbolje rješenje je ukinuti sudsku taksu koja se plaća procentualno od visine oštetnog zahtjeva, naravno ako je to moguće . Svakako, država mora naći načina da fotoreporterima omogući poštovanje autorskih prava jer je to jedan od uslova za ulazak u Evropsku uniju.
Kreiran je ambijent u kojem se tuzža za povredu autorskog prava smatra nemoralnim činom i komentariše kao pohlepnost fotoreportera. Kada bi svaki medij poštovao autorska prava i zaposlio samo jednog fotoreportera, na crnogorskom tržištu bilo bi posla za najmanje 100 ljudi.
Kakva je budućnost profesije? Kako nove tehnologije utiču na vaš rad?
Dolaskom novih, širokodostupnih, tehnologija za fotografisanje, nepoštovanja autorskih prava i radnih prava, došlo je do dodatnog degradiranja fotografije i fotoreportera u medijima što nam je stvorilo dodatne egzistencijalne probleme. U posljednje tri godine smanjen je broj fotoreportera sa 25 na 15, što predstavlja pad od skoro 50 posto. Ovako nešto nezabilježeno je u drugim profesijama u tako kratkom periodu. Prethodno, bez posla je ostalo još 10, što nas dovodi do cifre od 35 fotoreportera. Oko 20 kolega je već promijenilo zanimanje. Ako se nastavi ovim tempom za par godina bi moglo doći do izumiranja profesije.
Nove tehologije nikako ne bi mogle ugroziti status fotoreportera kada bi mediji poštovali profesionalizam i etiku u novinarstvu. Ako se nastavi ovako, profesija će nestati pa nam neće biti potrebna ni zakonska ni druga regulativa. Smatram da do toga neće doći, već da ćemo uspjeti da poboljšamo svoj status i spasimo profesiju. Ovakvo stanje nikom ne bi trebalo da odgovara, posebno ne državi koja očekuje prijem u Evropsku uniju.
