Autor Iako čine većinu zaposlenih u medijima, o položaju fotoreportera, snimatelja, kamermana, montažera, tonaca… malo se zna. U istraživanjima se pominju samo ponekad, često uz isticanje da su u goroj situaciji od novinara.
Sindikat medija Crne Gore (SMCG) jedna je od rijetkih organizacija koja okuplja zaposlene iz svih sektora koji postoje u štampanim i elektronskim medijima. Glavni problem je i dalje to što nema zvanične statistike o broju zaposlenih u medijima, pa samim tim ni o broju zaposlenih u drugim kategorijama koji nijesu novinari.
Podaci Monstata pokazuju da je tokom 2020. godine u medijskom sektoru bilo 1.445 zaposlenih, a značajan dio tog broja čine ostala zanimanja. Kako bi se na što bolji način predstavio položaj ovih kategorija zaposlenih, SMCG je sproveo mini anketu i fokus grupu s 10 predstavnika fotoreportera i fotonovinara, snimatelja, montažera, tonaca i grafičkih dizajnera. Najveći broj njih je, kako su sami otkrili, zaposlen na puno radno vrijeme, dok njih četvoro rade kao frilenseri. Najveći broj njih radi u štampanim i elektronskim medijima, ali je naše malo istraživanje pokazalo da uglavnom jedna osoba radi za više medija, koji obično nijesu konkurentni (poput štampanog medija i agencije, radija i portala), ili za više redakcija koje su dio jednog istog medija. Njih devetoro radi u novinarstvu i medijima duže od 10 godina, dok je jedna osoba u ovom poslu manje od dvije godine.
Položaj zaposlenih u drugim sektorima možda najbolje opisuje činjenica da je polovina prinuđena da radi za više od jedne redakcije u matičnom mediju, dok je isti broj njih zaposlen u više od dva medija. Nažalost, o njihovom položaju govori i činjenica da su nam predstavnici ovih profesija kazali da nijesu u prilici da se usavršavaju.
„Medij za koji radim nema prilike da mi omogući slobodan dan, a ne da mi omogući usavršavanje”, kazao nam je jedan od učesnika u fokus grupi.
Kada su u pitanju ekonomske komponente radnog angažmana, ni ostali medijski radnici se ne mogu pohvaliti.
„Polovina nas radi duže od osam sati. Samo poneko ima taj luksuz da radi šest ili osam sati”, glasi jedan od odgovora.
Kada je u pitanju prekovremeni rad, medijski radnici su saglasni da se on gotovo svakodnevno javlja. Polovina njih, kako kažu, nikada ne dobije novac za taj rad, a ostali ga dobijaju redovno. No, situacija se mijenja kada je u pitanju rad vikendima.
„Rad vikendima je konstanta u medijima. Stalno radim vikendima, a i veliki broj mojih kolega, ali nijesmo plaćeni za taj rad. Ne znam da li neki medij to plaća”, navodi jedan od učesnika.
Medijski radnici svjedoče da su im plate uglavnom redovne, ali i da su češće u pitanju plate koje nijesu fiksne, već dio zavisi od učinka. Takođe, prema njihovim riječima, prosjek zarada u drugim sektorima medijske industrije kreće se između 400 i 500 eura, što je i dalje ispod državnog prosjeka i nedovoljno. Većina zaposlenih s kojima smo razgovarali ističe da se njihov ekonomski položaj promijenio na gore nakon korone, koja je uticala i na medijski sektor. Zato su, a i zbog niza problema s kojima se suočavaju u radu, primorani da se bave i nekim drugim plaćenim poslovima. Tako se, osim novinarstva, bave i dizajniranjem zvuka, konsultantskim uslugama, predaju ili rade kao frilenseri za strane agencije.
Naši sagovornici su kazali da oni uglavnom jesu učlanjeni u sindikate, kao i da su slobodni da se sindikalno udružuju, ali da ne vjeruju da im sindikati mogu pomoći da se izbore za bolji materijalni položaj. Više od polovine njih kazalo nam je da su oni, ili njihove kolege, morali da cenzurišu svoj rad, a polovina njih je kazala da u toku rada osjeća neku vrstu političkog miješanja ili pritiska.
A kada su u pitanju najveći problemi sa kojima se suočavaju, lista je duga. „Najveći izazov je ostati profesionalan uprkos lošoj plati, diskriminaciji fotoreportera, nepoštovanju Zakona o radu, sve učestalijem otpuštanju fotoreportera, nepoštovanju autorskih prava”, jedan je od odgovora.
Među problemima se ističe i diskriminacija (zbog toga što rade u mediju koji je prepoznat kao pristrasan), loša raspodjela posla i preopterećenost, samostalno snalaženje s novim tehnologijama, neuređeno tržište ili jednostavno to što rade posao o kome se veoma malo zna. Dio ispitanika kazao je i da im je glavni izazov da „sačuvaju glavu kada su u toku protesti i skupovi“.
„Mala plata, nedostatak opreme koju redakcija neće da obezbijedi samo su dio problema. Prinuđen sam da radim s ličnom opremom, bez ikakve nadoknade, koja bi mi omogućila da obnovim ili nadogradim postojeću”, navodi jedan ispitanik.
No, iako priznaju da je njihov posao slabo plaćen i slabo cijenjen mali broj onih s kojima smo razgovarali bi napustio ovu profesiju. Smatraju da država, profesionalna udruženja i same redakcije moraju da urade nešto kako bi se položaj svih medijskih radnika unaprijedio i kako bi njihova radna mjesta bila koliko-toliko sigurna.
