Marković: Tužbe i kazne ne čine medije boljim

Mediji treba da usklade svoje uređivačke politike sa kodeksom novinara/ki

Tužbe i kazne ne čine medije boljim, i mogu dovesti samo do određene vrste cenzure ili samocenzure, ocijenio je dugogodišnji novinar Nikola Marković, navodeći da mediji, bez obzira na sve međusobne razlike, treba da usklade svoje uređivačke politike sa kodeksom novinara/ki.

Marković je kazao da svako društvo koje obiluje tužbama protiv novinara/ki ograničava medijske slobode i ukazuje na jedan stepen nerazumijevanja i netolerancije.

Naravno, kako je naveo, među tim tužbama ima i onih koje su opravdane, jer postoje novinari/ke koji neetički rade i izvještavaju, zbog čega je važno vidjeti kakva je struktura tužbi protiv novinara/ki.

„Ako je dominantan broj tužbi od građana, koji nijesu javne ličnosti i nijesu dužni da imaju veći stepen tolerancije prema medijskom izvještavanju, onda medijska zajednica treba da se zabrine“, kazao je Marković.

Međutim, pojasnio je on, ako su tužbe dominantno od političkih ili drugih javnih ličnosti, što je uglavnom slučaj u Crnoj Gori, onda se ipak može govoriti o društvu koje ima ograničen stepen medijskih sloboda.

Govoreći o tužbama sa kojima se suočavao tokom dugogodišnje karijere u listu Dan, Marković je kazao da se tu moraju razlikovati dvije faze – do ukidanja klevete kao krivičnog djela, i nakon njenog ukidanja.

Kako je naveo, što se njegovog iskustva tiče i medija u kojem je radio, tužbe su uglavnom dolazile od političara, njihovih srodnika ili poslovnih partnera, kumova i prijatelja.

„Dakle, od onih koji bi, po svim međunarodnim konvencijama, prema iskustvu Evropskog suda za ljudska prava, morali da imaju veći senzibilitet kada je u pitanju izvještavanje medija o njima“, dodao je Marković.

Prema njegovim riječima, brojne tužbe završavale su se visokim novčanim kaznama koje su iznosile i po 30 hiljada EUR.

„Što se tiče ukupne sume, ne bih mogao tačno da kažem, ali znam da su ukupni odštetni zahtjevi u Danu dostizali milion EUR“, kazao je Marković.

On je rekao da je bilo situacija gdje su javne ličnosti tužile medije, iako su oni otvarali relevantna društvena pitanja.

Marković je kao primjer naveo Telekom, gdje je sestra predsjednika države Ana Kolarević, sada Đukanović, tužila Dan, ali i ostale medije, zbog pisanja o toj privatizaciji, „iako je nesporno utvrđeno da se njeno ime pominje u dokumentima američkih državnih organa, baš u kontekstu u kojem su mediji u Crnoj Gori o tome izvještavali“.

„I tu imamo situaciju da su mediji za to kažnjavani, pa onda te presude obarane, pa se opet tužimo i sudimo. Tako da je sudska praksa u Crnoj Gori, kad su mediji u pitanju, dosta loša“, naveo je Marković.

On je dodao da posljednjih godina, doduše tek u naznakama i skromno, počinju da se primjenjuju sudske prakse iz zemalja Evropske unije, ali, kako je kazao, to još nije na nivou na kojem bi trebalo da bude.

Upitan da ocijeni na kom nivou su nezavisno, odgovorno i profesionalno novinarstvo u Crnoj Gori, Marković je naglasio da se ne mogu svi mediji posmatrati iz jednog ugla.

„Kada su u pitanju tradicionalni mediji, tu mislim na dnevne novine, radio stanice, televizije sa nacionalnom frekvencijom, agencije poput vaše, mislim da je tu jedan korektan nivo i medijske pismenosti i i pridržavanja etičkih normi naše profesije“, kazao je Marković.

On je ocijenio da je, kad su ti mediji u pitanju, situacija mnogo bolja nego u nekim zemljama u regionu.

„I ja sam srećan što su tradicionalni mediji u Crnoj Gori, bez obzira na različite uređivačke politike, uspjeli da se sačuvaju od medijskog taloga koji dolazi iz okruženja“, dodao je Marković

On je, međutim, upozorio da se ne poklanja dovoljno pažnje činjenici da se sa tehnološkim razvojem ljudskog društva razvijaju i nove vrste medija.

„Htjeli mi to da priznamo ili ne, društvene mreže su takođe jedna vrsta medija, bez obzira na to kako su registrovane. Najveće medijsko zagađenje, i u smislu govora mržnje, i svega drugog, dolazi upravo sa društvenih mreža“, smatra Marković.

Prema njegovim riječima, poseban problem je to što društvene mreže nijesu zakonski definisane, i što postoji ta pravna i zakonska praznina koja dozvoljava da se svašta o svakome piše.

Marković je podsjetio da je, kao član Radne grupe za izradu zakona o medijima, predlagao prethodnoj Vladi da se to zakonski uredi.

„Svakako da mi, kao mala zemlja, ne možemo uticati na to kako će funkcionisati Fejsbuk ili Tviter, ali možemo regulisati ponašanje ljudi iz naše države, sa IP adresa koje dolaze iz našeg društva. Naravno, pri tome treba paziti da se ne pređe granica, pa da to bude sputavanje slobode govora“, naveo je on.

Marković je kazao da od nove Vlade očekuje da na korektan i profesionalan način, uz pomoć međunarodnih eksperata, reguliše pitanje i tog dijela medijske zajednice.

„To što se mi pravimo da društvene mreže nijesu dio medijske zajednice, ne rješava problem, nego ga samo produbljava“, upozorio je on.

Na pitanje koliko, po njegovom mišljenju, sami mediji, odnosno novinari/ke, svojim neprofesionalizmom i kršenjem novinarskog kodeksa utiču na pojavu i brojnost tužbi, on je odgovorio da se može govoriti i o tome ali, kako je naveo, takve tužbe nijesu dominantne i referentne.

„Mi treba da govorimo o tome da javne ličnosti moraju imati veći prag tolerancije i da one ne podnose tužbe protiv medija. A, naravno, svakog građanina čija su prava ugrožena od neprofesionalnog postupanja bilo kog medija, treba ohrabriti da zatraži svoja zakonom zagarantovana prava“, naveo je Marković.

On smatra da se problem neće riješiti tužbama i kaznama, i da to može da dovede samo do određene vrste cenzure ili samocenzure.

„Kazne ne čine medije boljim. Mislim da to čini jedan opšteprihvaćeni društveni dijalog, da mi iz medijske zajednice, bez obzira na sve naše razlike, uskladimo naše uređivačke politike sa kodeksom novinara/ki i ostalim pravilima naše profesije“, zaključio je Marković.

Video prilog nastao je u okviru projekta “Činjenicama protiv tužbi”, koji sprovodi Sindikat medija Crne Gore. Jedan od partnera u tom projektu je agencija MINA. Ovaj projekat je finansirala Ambasada SAD u Podgorici. Mišljenja, nalazi, zaključci ili preporuke koji su ovdje izneseni su stav autora i ne odražavaju nužno stav Stejt dipartmenta/Vlade SAD.