By U pojedinim državama Zapadnog Balkana na sceni je značajno sužavanje prostora djelovanja za medije i novinare uz ograničavanje njihove pravne sigurnosti. U Bosni i Hercegovini (BiH), na primjer, ponovno kriminalizovanje klevete, predlozi zakona o stranim agentima i izmjene medijske regulative koje uvode licenciranje predstavljaju ključne primjere tog negativnog trenda.
“Zakoni se pišu da se zaštite ‘svoji’ mediji. Političke partije u BiH tokom godina su stvorile zavistan odnos sa medijima i novinarima koji su im odani, što za sobom svakako povlači značajna budžetska i marketinška sredstva koja se slivaju u te medije”, kazala je direktorica Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) BiH, Leila Bičakčić.
Zakonska rješenja, prema njenim riječima, prave se tako da onemoguće kritički osvrt, odnosno da eliminišu konkurenciju.
“Izmjene Krivičnog zakona u Republici Srpskoj, kojim se kriminalizuje kleveta, nakon uvođenja imale su efekat koji je zakonodavac i planirao – zastrašivanje i autocenzuru, jer se novinari plaše da bi mogli biti predmet krivične istrage i ne žele se izložiti tom riziku. Odlučuju se za blaže teme”, objašnjava Bičakčić.
S druge strane, najavljeni Zakon o stranim agentima, ima za cilj “ušutkivanje” kritičnih medija i predstavnika civilnog društva koji su nelojalni vladajućim partijama.
“I na kraju, ostaje predloženi Zakon o medijima u Republici Srpskoj, kojim se, između ostalog, predlaže ‘certifikacija’ novinara od strane ministarstva. Sva tri zakona imaju zajednicki cilj, a to je eliminacija kritičkih glasova”, naglašava ona
Bičakčić očekuje da će se praksa “prelivanja” ovakvih rješenja u regionu nastaviti.
“Dok god ne postoji sankcija za takva zakonska rješenja, i tu mislim na konkretnu akciju Evropske unije i njenih institucija obzirom da se radi o rješenjima koja se predlažu u zemljama kandidatima, ovakva praksa će se nastaviti”, kazala je ona.
Bičakčić se osvrće na upotrebu “prava na zaborav”, kao osnova zahtjeva medijima za brisanje sadržaja, i ocjenjuje da je riječ o opasnoj praksi. Zbog toga je i projekat CIN-a BiH, koji je sproveden u okviru progama Fojo medijskog instituta iz Švedske, bio i fokusiran na adresiranje tog fenomena.
“Ako se ne bude reagovalo na vrijeme, rizikujemo da će mediji postati obavezni da brišu sadržaje, jer je neko to zatražio iz privatnih razloga. Naime, ako se udovolji zahtjevima na osnovu ‘prava na zaborav’ bez adekvatne procjene šta to pravo znači i kako se primjenjuje na medije, imamo legalni proces brisanja istorije”, upozorava direktorica Centra za istraživačko novinarstvo BiH.
Bičakčić kaže da je jasno da oni o kojima su mediji izvještavali, jer su bili uključeni u neke nedozvoljene radnje, ne žele da se takav sadržaj i dalje bude dostupan.
“Ali, obavezno je istaknuti da samo zato što je neko zakonski rehabilitovan, to ne znači automatski da se ‘greška’ briše iz istorije. To treba imati na umu kad se odlučuje po svakom zahtjevu za brisanje sadržaja”, kazala je ona.
Medijaska zajednica, smatra ona, mora otvoriti debatu na ovu temu i donijeti preporuke za svoje članove.
“Postoje međunarodni dokumenti, postoje presude Evropskog suda za ljudska prava o slučajevima ove prirode, bitno je da se otvori debata na nacionalnom i/ili regionalnom nivou, te da mediji donesu zajedničke preporuke kako da regauju na zahtjeve za brisanje sadržaja. U suprotnom, neko će to uraditi za medije, a to nikad nije dobro rješenje”, zaključuje Bičakčić.
Članak je nastao u okviru programa “Unapređenje uslova rada novianra na Zapadnom Balkanu”, koji sprovode Fojo Media Institut, AMPEK, BIRN i Sindikat medija Crne Gore.
