Da li država može da zaštiti novinare?

Piše: Danijel Čelecki

 

“Prije 20 godina, ubijen je vlasnik i glavni i odgovorni urednik lista DAN Duško Jovanović, istaknuti borac protiv mafije. Prijetnje i napadi na Oliveru Lakić, Tufika Softića, Željka Ivanovića, Jelenu Jovanović, Jova Martinovića dobro su poznati crnogorskoj javnosti. Sudskog epiloga još nema.”

Pitanje položaja novinara u Crnoj Gori je kompleksno. O tome se puno govorilo, a nedovoljno je uradjeno da se položaj popravi do nivoa da novinari budu zadovoljni i svojim mjestom u društvu, materijalnom situacijom i zaštitom od strane nadležnih institucija. Više je faktora koji stanje čine komplikovanim. Prije svega dinamična politička situacija u prethodnih nekoliko godina dovodila je do turbulentnih društvenih dogadjaja.

Polarizovano društvo i pojedinci skloni ekstremnom mišljenju i djelovanju, izvještaje novinara sa tih dogadjaja, koji iz bilo kog razloga nisu odgovarali nekoj od strana u konfliktu, dočekivali su na nož, a novinare smatrali neprijateljima. Odatle veliki broj napada na novinare.

U ranijem periodu, partija koja je dominantno činila vlast, novinare koji su je snažno kritikovali, proglašavala je protivnicima države. Novinarima koji govore o sprezi mafije i pojedinih državnih funkcionera i državnih institucija crtaju se mete. Ovdje je riječ o medijskim radnicima koji su odlučili da se bave najopasnijim vidom novinarstva i ispostavilo se da su potpuno nezaštićeni. Prijetnje onima koji se bave istraživanjem djelovanja mafije u Crnoj Gori, prije svega švercom droge i duvana, uobičajena su pojava. Prepiske koje čitamo sa SKY aplikacije jasno govore sa čime su se novinari suočavali i tada i danas. Novinari sa integritetom nastavljali su da pišu o onome što je rak rana za jedno društvo pa kad prijetnje ne daju rezultat onda su organizovana ubistva, postavljane bombe i vršena prebijanja.

U tom periodu, prije 20 godina, ubijen je vlasnik i glavni i odgovorni urednik lista DAN Duško Jovanović, istaknuti borac protiv mafije.

Ovo ubistvo i dalje stoji kao veliki teret na plećima države i svih institucija koje su odavno morale da pronadju i nalogodavce i izvršioce ovog sramnog čina. Prijetnje i napadi na Oliveru Lakić, Tufika Softića, Željka Ivanovića, Jelenu Jovanović, Jova Martinovića dobro su poznati crnogorskoj javnosti. A to je samo dio kontinuiranih što verbalnih, što fizičkih napada u posljednje dvije decenije. Gradjani kroz ove  slučajeve koji nemaju adekvatan, a često nikakav sudski epilog, zaključuju da pravni sistem ne funkcioniše i da niko ko se usudi javno da govori o pomenutim anomalijama nije siguran. Utisak je da je položaj novinara u društvu loš prije svega zbog nedostatka volje ljudi na pozicijama odlučivanja da se stanje popravi. A ako se i projavi neka volja ispliva i neznanje šta i kako da se radi?

Iako postoji kakva takva medijska strategija, ne postoji konkretan plan djelovanja sa jasno naznačenim “crnim tačkama” u ovoj oblasti.

Fond za medijski pluralizam, iako pozitivna priča za medije i javnost ne predvidja nikakav novac kao nagradu ili nadoknadu novinarima koji se svojim tekstovima konkretno bore protiv mafije. Čak i vlasnici medija koji bi trebalo da imaju istančan osjećaj za novinarsku profesiju odbili su prošle godine najveći dio predloga Sindikata medija Crne Gore za poboljšanje statusa medijskih radnika kroz unapredjenje Granskog kolektivnog ugovora. Pojedinačnim kolektivnim ugovorima u pojedinim medijima povećana je plata radnicima i jedan broj prava je unaprijedjen. U mnogim lokalnim medijima kasne plate koje nisu nakon programa Evropa sad dodatno uvećane kako bi bile uskladjene sa platama drugih državnih institucija. Standard života medijskih radnika je generalno poboljšan, ali zbog velike inflacije dobrim dijelom su izostali efekti najznačajnijeg povećanja plata u posljednjih nekoliko decenija.

Mladi ljudi se sve teže odlučuju za rad u medijima. Ovo se posebno odnosi na novinarsku profesiju. Onaj ko se ipak odluči, nakon završenog fakulteta, nema dovoljno praktičnog znanja za bavljenje novinarstvom. Rijetki su talentovani ljudi koji uz konkretna znanja imaju ozbiljno široko obrazovanje i razumijevanje društveno-političkih procesa i dobre procjene ko je ko i šta je ko u društvu. Takvi nedostaci mogu biti, kao što je to nekad bilo, prevladani odgovarajućim mentorstvom iskusnih novinara i urednika u mediju gdje se mladi novinar zaposlio. Nažalost, takvih iskusnih urednika i velikih i časnih znalaca profesije sa integritetom je nedovoljno. U nekim medijima ih i nema.

Mladi novinari često bivaju bačeni u vatru prije svega informativnog programa.

To nije samo ogroman teret za te ljude već je i uzrok grešaka u radu koje doprinose društvenim turbulencijama za koje su prije svega odgovorni političari i nosioci javnih funkcija. Takve greške nisu svojstvene samo mladjim novinarima već i iskusnim koji ih ponekad nesvjesno čine, ali mogu biti i posljedica pogrešnih uvjerenja, ili pristanka pojedinaca odnosno medijskih kuća da se stave u službu pojedinih nosioca društvene moći. Novinarstvo je iz svih navedenih i mnogih drugih razloga izgubilo na vrijednosti, iako je u osnovi časno zanimanje.

Treba razumjeti da su novinari koji objektivno kritikuju nosioce državnih funkcija i pišu o društvenim anomalijama prijatelji i naroda i države. Oni to rade za nedovoljnu novčanu nadoknadu u odnosu na rizike koji taj posao nosi i bez institucionalne zaštite od potencijalnih napada mafije.

Potrebni su brzi i konkretni koraci da se medijskim radnicima omogući bezbjedan rad i dostojanstven život sa novčanom naknadom adekvatnom riziku kojem se izlažu.

Ovo se odnosi i na sve članove ekipa koje izvještavaju sa raznih protesta, ratom zahvaćenih područja i svih dogadjaja koji nose rizik po zdravlje i život. Potrebna je snažna volja odgovornih ljudi iz institucija koji na bilo koji način mogu uticati na poboljšanje statusa medijskih radnika, a prije svega da sjednu sa predstavnicima radnika za isti sto radi mogućeg formiranja institucionalno-sindikalnih timova koji bi izmedju ostalog mogli utvrditi efikasnu strategiju unapredjenja položaja zaposlenih u medijima i donijeti planove za realizaciju odluka “korak po korak”, a uzor mogu biti slične aktivnosti koje su se pokazale uspješnim u državama čije standarde ovdje priželjkujemo. Takodje i od medijskih poslodavaca očekujemo plodotvornu saradnju na izradi Granskog kolektivnog ugovora koji je radnicima u branši najznačajniji. Posao nije lak, ali treba biti uporan i imati na umu da od toga, kako će biti riješeni svi pomenuti problemi koji se prelivaju i na druge društvene činioce, dobrim dijelom zavisi budućnost Crne Gore.